Ruski predsjednik Vladimir Putin uvijek se trudio, uglavnom uspješno, da se predstavi kao čovjek koji donosi odluke u Kremlju. Predstavljao se kao odlučan lider, čovjek koji potpuno kontroliše ruski politički sistem i majstor balansiranja elita oko sebe kako bi osigurao da nijedna frakcija ne postane previše moćna.
A onda se pojavio Jevgenij Prigožin, bivši prodavac hot-dogova, koji je prijetio Rusiji vjerovatno najgorom unutrašnjom bezbjednosnom krizom u posljednjih 30 godina – i gurnuo obično mirnog Putina u ćošak, piše Danijel Depetris za portal Msnbc.com.
Odjednom, najdugovječniji lider Rusije od vremena Josifa Staljina suočio se sa listom loših opcija.
Za sada, opasnost izgleda da je prošla. Prigožin izgleda da okreće svoje snage i vraća ih na njihova mjesta.
Još uvijek ne znamo koje, ako uopšte, ustupke je Prigožin dobio za povlačenje.
Postoje glasine da su se promjene osoblja na vrhu Ministarstva odbrane Rusije možda dogodile u zamjenu za povlačenje Vagnera, ali to nije potvrđeno.
Takođe, ne znamo kako će se ova serija događaja odraziti na već haotičnu rusku vojnu situaciju na frontu.
Ali znamo da se ništa od ovoga ne bi dogodilo da Putin nije prvobitno napao Ukrajinu.
Zbog njegove sklonosti ka održavanju ruskog uticaja bez upotrebe ruske vojske, Putin je stvorio kvazi-vojsku poput Frankenštajna kojom nije mogao potpuno da upravlja.
U tom procesu, Putin je uzdigao okrutnog i možda nestabilnog čovjeka koji se pokazao neupravljivim.
Sve je već bilo spremno, čekajući samo jednu pogrešnu iskru.
U Ukrajini, Prigožinove plaćeničke snage Vagnera su poznate po svojoj brutalnosti i posvećenosti. To su najžešće „šok trupe“ koje Moskva ima, nemilosrdne prema dezerterima, koje ne pokazuju kajanje zbog uništenja koja prouzrokuju u cilju postizanja pobjeda na bojnom polju.
Međutim, Prigožin je bio u dugotrajnoj svađi s visokim rukovodstvom ruske vojske otkako je prošle godine počeo rat u Ukrajini.
Njegova očigledna iritiranost koju osjeća prema ruskom generalu Valeriju Gerasimovu, šefu ruskih oružanih snaga, i ruskom ministru odbrane Sergeju Šojguu dramatično se povećavala kako su žrtve rasle.
Neposredno prije nego što je naredio svojim ljudima da se pobune, bivši ugostitelj je optužio Gerasimova i Šojgua da su obmanjivali Putina i lagali rusku javnost o razlozima invazije na Ukrajinu.
Ranije, Putin se uglavnom izuzeo iz rivalstva između Vagnera i rukovodstva ruske vojske. To je bilo i pitanje nužnosti i kontrole.
Bilo je nužno jer je grupa plaćenika Vagnera Rusiji obezbijedila desetine hiljada boraca, omogućavajući Moskvi da odloži drugu nepopularnu mobilizaciju trupa.
Divljanje Prigožina takođe je služilo da održi ruske generale poštenima. U mjeri u kojoj je Prigožin ostavljao predsjednika na miru, Kremlj ga je uglavnom tolerisao.
Ali Putinove računice su se promijenile kada je Prigožin pretjerao.
Tolerisanje ružičastih riječi upućenih njegovim generalima je jedno, tolerisanje potencijalne oružane pobune je sasvim druga stvar.
Ako postoji nešto što Putin ne može da podnese, to je izdaja.
A invazija Vagnera na rusku teritoriju, ma koliko kratka bila, bila je izdaja – ne samo Rusije, već i lično Putina.
Prigožin bi, na kraju krajeva, vjerovatno i dalje bio samo običan ugostitelj da nije bilo Putina.
Sve što danas ima Vagnerov vođa, od bogatstva do slave, nikada ne bi mogao da ostvari da nije uspostavio vezu s Putinom devedesetih godina.
Prvo su borci Vagnera preuzeli kontrolu nad južnim ruskim gradom Rostovu na Donu, zauzimajući tamošnje vladine i bezbjednosne zgrade.
Zatim su se uputili sjeverno prema Moskvi i vodili vatrenu borbu s ruskim bezbjednosnim snagama u Voronješkoj oblasti.
Britansko ministarstvo odbrane je izvijestilo da su neki ruski vojnici „pasivni prema Vagnerovcima“, što sugeriše da neke lokalne ruske jedinice ili nisu bile zainteresovane za borbu protiv sunarodnika ili su možda čak bile saučesnički nastrojene prema Prigožinovom stavu.
Putin je očigledno shvatio prijetnju ozbiljno.
Ruska policija je ciljala sjedište Vagnera u Sankt Peterburgu, bezbjednosne snage u Moskvi su bile u stanju visoke pripravnosti, a Nacionalni antiteroristički komitet ga je optužio za poziv na oružanu pobunu.
Dok je svijet posmatrao sa distance, Prigožin i njegovi ljudi teoretski su mogli da uđu u Moskvu kao heroji osvjači.
Međutim, Putinov režim je već pretrpio štetu. Njegov sjaj nepobjedivosti je smanjen, ako ne i potpuno nestao. I Putin će morati da radi na ponovnom osvajanju javnog mnjenja znajući da je za to kriv samo on.