Čokolada je posebno gorka priča: berba kakaovca u vrelim i vlažnim regionima Zapadne Afrike je posao u kojem za malu nadnicu rade čitave porodice – zajedno s njihovom djecom. Pritom ima mnogo organizacija i udruženja, među kojima su i Ujedinjene nacije, koje se zalažu da mališani svuda u svijetu pohađaju škole, a ne da rade. Realnost je, međutim, još uvijek drugačija.
Novinari američke CBS i švajcarske SRF utvrdili su tako da se čokolade kompanija „Mars“ i„ Lindt&Sprüngli“ dobrim dijelom proizvode od kakaovca koji dolazi iz Gane, nakon Obale Slonovače glavnog izvoznika kakaovca na svijetu. A poznato je da u Gani u berbi kakaovca radi oko 700.000 djece i maloljetnika.
Nije mnogo drugačije ni sa gomilom drugih proizvoda koji se nalaze u našim prodavnicama. Nevladina humanitarna organizacija „Oksfam“ optužuje i njemačke trgovačke lance kao što su „Edeka“ i „Rewe“ da gotovo uopšte ne paze da li se u zemlji porijekla poštuju ljudska prava i vodi računa o životnoj sredini. Zajedničko istraživanje novinara njemačkih javnih servisa NDR, WDR i lista „Zidojče cajtung“ otkriva recimo to da ima proizvođača auto-djelova koji isporučuju za BMW, a ozbiljno i nekažnjeno zagađuju životnu sredinu.
Odgovornost ne prestaje na vratima fabrike
Sve to je odavno poznato, ali potrošači – a isto tako i proizvođači i trgovački lanci – prije svega gledaju na cjeduljicu s cijenom, a ne razmišljaju šta bi to moglo da znači kad je nešto izuzetno jeftino. U Njemačkoj je zato od početka 2023. na snazi tzv. „Zakon o lancu snabdijevanja“ kojim se kompanijama nalaže „obaveza pažljivog izbora“ firmi od kojih će i u inostranstvu da kupuju robu i djelove.
„Ta obaveza važi za njihovo poslovno područje, za ponašanje poslovnih partnera i za ponašanje daljih (posrednih) liferanata. Time odgovornost preduzeća ne prestaje na vratima fabrike, već važi za čitav lanac snabdijevanja“, navodi se u Zakonu.
Njemačka ministarka razvoja Svenja Šulce (SPD) ocjenjuje da zakon pokazao rezultate „već i zato što se sindikati sada ozbiljnije uzimaju u obzir, zato što su se uvela mjesta gdje može da se uloži žalba, a i zato što se nešto pomjerilo kada je reč o uslovima rada u tim zemljama. Sve to čujemo iz mnogih država s kojima sarađujemo“, kaže ministarka.
Svojevrsni „otac“ tog zakona je aktuelni njemački ministar rada Hubertus Hajl (SPD). On kaže da, iako još uvijek ima otpora, ima i firmi koje se angažuju „zato što ne žele da budu izložene na stubu srama“. Ministar je zadovoljan i zbog toga što je ovaj njemački zakon bio uzor za smjernicu Evropske unije koja će vjerovatno već ovog aprila da dobiju zeleno svijetlo.
Evropa još stroža od Njemačke
Štaviše, propis Evropske unije biće još stroži od njemačkog zakona. Njemačka se u tom zakonu ograničava samo na firme s više od 1.000 zaposlenih, a propis EU će da važi i za one od preko 500 radnika. U Njemačkoj je kontrola sprovođenja Zakona povjerena državnom Uredu za privredu i nadzor izvoza (BAFA), koji inače nadzire i izvoz oružja i to kako se troši novac za razvoj u inostranstvu.
Međutim, tamo je u proteklih godinu dana stigao priličan broj žalbi, ali još nema nikakvih kazni protiv firmi koje krše zakon, niti je moguća sudska tužba, zamjera Fin Šuft iz udruženja„Germanwatch“.
Evropski propis je i tu drugačiji. On otvara mogućnost krivične tužbe protiv firme koja krši ljudska i prava djece ili ugrožava životnu sredinu. Tu, međutim, postoji problem: svi odlično znamo kako funkcionišu strukture EU i lako je moguće da će proći više godina prije nego što taj propis postane obaveza za sve firme u EU.
U međuvremenu će u Njemačkoj barem da važi nacionalni zakon, iako i tu Udruženje njemačke industrije (BDI) nalazi zamjerke. Predsjednik Udruženja, Zigfrid Rusvurm upozorava da su se kod sprovođenja zakona „pokazale mnoge negativne i neželjene posledice“ i da je uočen „veliki birokratski teret“. Mnogo tu ima papira, mnogo potvrda, a isto tako je poznato i da „papir trpi sve“: kad dostavljač negde daleko u svetu pisanim putem zagarantuje da ne iskorišćava djecu i ne ugrožava životnu sredinu, to ne mora da znači da on to zaista ne čini.