Evropa je ranjiva. To je ključna lekcija nakon ruskog napada na Ukrajinu. I Evropa reaguje – posebno novcem.
Njemačka vlada je osnovala poseban fond od sto milijardi eura za modernizaciju i opremu Bundeswehra. Osim toga, Njemačka ubuduće želi dva posto svog BDP-a izdvajati za vojsku, u skladu sa ciljem koji su članice NATO-a formulirale još 2014. godine, piše DW.
Međutim, 2022. samo četiri evropska saveznika u NATO-u postigla su taj cilj od dva posto. Kao odgovor na rat u Ukrajini, 20 članica Evropske unije obećalo je da će značajno povećati svoje izdatke za vojsku. I u novom Evropskom odbrambenom izvještaju Minhenske bezbjednosne konferencije se upozorava: dodatna sredstva su enormno važna.
Tri pouke iz ukrajinskog rata
U svom izvještaju Minhenska bezbjednosna konferencija (MSC) najprije je pažljivo analizirala vođenje rata u Ukrajini. Autori su izvukli tri glavne pouke, kaže za DW Leonard Schütte, koji je takođe radio na izvještaju:
„Prva je da takozvana ‘stara vojna sredstva’, dakle tenkovi, artiljerija, protivvazdušna odbrana, i dalje igraju veliku ulogu.”
Druga lekcija je samo na prvi pogled u suprotnosti s prvom, jer je riječ o „novoj vojnoj opremi“: „Vidimo da u Ukrajini istovremeno ogromnu ulogu igraju vrlo jeftini dronovi i dronovi kamikaze.”
Kao treću lekciju autori ističu da je „komunikacija zasnovana na satelitima izuzetno važna: s jedne strane, za kontrolu dronova, ali i za osiguranje komunikacije između različitih postrojbi”, objašnjava Schütte.
Ukrajinska vojska, na primjer, uveliko koristi mrežu satelita Starlink Elona Muska. Schütte kaže da EU želi srednjoročno da postane nezavisan od privatnih kompanija. „Postoji inicijativa u EU-u da se lansira do 170 satelita u nisku orbitu Zemlje.”
Rascjepkana industrija oružja
Ako to uspije, to bi bio rijedak primjer uspješne saradnje unutar Evropske unije. Naime, saradnja je teška naročito kada je u pitanju naoružanje. Na kraju krajeva, EU nema evropsku vojsku: svaka od 27 država-članica ima svoju nacionalnu vojsku. A samo desetak zemalja EU-a ima svoju industriju naoružanja.
Posljedica je rascjepkanost te industrije, žali se političar njemačke vladajuće stranke SPD Hans-Peter Bartels.
„To je jedna od glavnih prepreka. Imamo previše kompanija u Evropi koje su u lošim vremenima preživjele tako što su im svojim narudžbama pomagale države. A sada, kada se za oružje troši puno novaca, naravno da smatraju da nema potrebe za spajanjem. No to cijelu stvar čini tehnički izuzetno nepreglednom. I skupom.“
Bartels zna o čemu govori. Pet godina je bio povjerenik Bundestaga za vojsku. U intervjuu za DW kaže:
„Potrebne su nam prave evropske fabrike. Kao Airbus u civilnom sektoru, koji je evropska kompanija i proizvodi velike avione za svjetsko tržište. Na isti način bi nam bile potrebne najviše dvije ili tri evropske firme, barem za složene, velike sisteme naoružanja, koji bi bili konkurentni na najvišem nivou”.
Saradnja? Da, ne, malo…
Mnogi u svojim govorima pozivaju na evropsku saradnju. Njemački kancelar Olaf Scholz je, na primjer, u svom govoru od 22. juna zahtijevao: „Naši odbrambeni napori u Evropi moraju se udružiti. Odbrambenoj industriji u Evropi moramo dati dugoročne izglede i ubrzati proizvodnju.”
No u praksi se dobre namjere brzo suočavaju s nacionalnom sebičnošću. Stručnjak za bezbjednosna pitanja Schütte kaže: „Kada smo radili na izvještaju gledali smo postoje li pozitivni primjeri zajedničke saradnje u naoružanju iz kojih bi se moglo naučiti. Ima ih vrlo, vrlo malo.”
Prema njegovim riječima, izražena rascjepkanost ne samo da dovodi do nepotrebnih dodatnih troškova, već i do velikih troškova za vojsku: „To vidimo po običnim stvarima, poput municije za artiljeriju. Municije koja se kupuje u Njemačkoj ne odgovara artiljeriji drugih zemalja, jer imaju drugačije standarde. To je apsurdno.”
Ali, čak i tamo gdje saradnje navodno ima, često ima i razdora. Na primjer, u njemačko-francusko-španskom projektu FCAS. Stručnjak za odbranu Bartels žali se da je taj zajednički projekt razvoja budućeg vazdušnog borbenog sistema postao poprište beskrajnog spora oko patentnih prava, podjele posla i nadležnosti. I ističe: „Moramo se maknuti od toga. Takvi projekti bi trebalo biti u rukama jedne zaista evropske kompanije koja bi preuzela ukupnu odgovornost.”
Postoje i veliki problemi s francusko-njemačkim planom za zajedničku proizvodnju najsavremenijeg oklopnog vozila, poznatog pod skraćenicom MGCS (Main Ground Combat Sistem). Projekt se odgađa, a njemačka industrija naoružanja već́ proizvodi alternative.
Kad, ako ne sad?
Rat u Ukrajini konačno je doveo do toga da svi shvate koliko je važno što prije, što bolje i prije svega što učinkovitije sarađivati. Leonard Schütte to zaista vidi kao priliku: „Ako sada ne promijenimo saradnju, a kada ćemo?“
On već primjećuje prve promjene. „Prvi put u svojoj istoriji Evropska unija, kao odgovor na rat, počinje da daje financijske podsticaje za zajedničke nabavke. Toga ranije nije bilo.“
Izvještaj o evropskoj obrani bavi se još jednim problemom: posljednjih decenija su nedostaci u nabavci oružja postali toliko veliki da mnoge zemlje velike narudžbe za oružje sada dodjeljuju drugim zemljama u Evropi – zato što je neophodno naoružanje tamo brzo dostupno.
Ali to slabi industriju naoružanja u EU i stvara dugoročne zavisnosti. Dilema je sljedeća: brzina ili suverenitet Unije?
Njemački ministar odbrane Boris Pistorius odlučio se za brzinu. Prema odredbi njemačkog Ministarstva odbrane od kraja aprila, „od ovog trenutka faktor vremena ima najveći prioritet i odlučujući je kao suštinski faktor u svim tekućim i novim projektima naoružanja Bundeswehra.”