Nakon serije napada dronovima na Moskvu, ruski političar Dmitrij Medvedev je krajem jula rekao da bi Rusija mogla biti prisiljena da upotrebi nuklearno oružje ako kontraofanziva Ukrajinaca bude uspješna.
Medvedovljeva izjava je posljednja u nizu izgovorenih nuklearnih prijetnji od kada je u februaru 2022. pokrenuta invazija na Ukrajinu, piše Radio Slobodna Evropa (RSE).
Rusija je u junu počela da raspoređuje taktičko nuklearno oružje u Bjelorusiji, što je prvi takav sporazum koji je sklopljen između dvije zemlje od 1970. godine kada je na snagu stupio Sporazum o ograničenju nuklearnog oružja.
Prije toga, sporazum o obustavi nuklearnih testova potpisan je 5. avgusta 1963, a stupio na snagu 10. oktobra iste godine.
Njime je testiranje nuklearnog oružja zabranjeno u atmosferi, svemiru i pod vodom.
SAD su 1945. godine bacile atomsku bombu na Japan, a Rusija je počela da razvila program nuklearnog naoružanja.
Uslijedio je Hladni rat i svijet je živio u strahu od nuklearnog sukoba.
SSSR i SAD razvile su pravila i potpisale sporazume kako bi se izbjegla katastrofa.
Ali, rizik od upotrebe nuklearnog oružja danas je najveći od vremena kada je 1945. bacanjem nuklearne bombe na Japan okončan Drugi svjetski rat u perioda Hladnog rata koji je uslijedio. Zašto?
Već decenijama direktne i indirektne nuklearne prijetnje bile su sastavni dio pozicija koje su zauzimale nuklearne sile.
Tokom Hladnog rata prijetnje su imale svrhu odvraćanja: ako napadnete, uništićemo vam društvo ili vojne kapacitete, piše u tekstu na portalu Arms Control Association gdje se dodaje da je nuklearna uzbuna kao političko sredstvo za postizanje ciljeva postala rijetkost od 1962. i kubanske raketne krize.
Kubanska raketna kriza koja je trajala 13 dana bila je upozorenje kako se lako stigne do ruba ponora zbog pogrešnih procjena.
Koliko je stvarna nuklearna prijetnja danas?
Devet država ima nuklearno oružje, Sjedinjene Američke Države, Rusija, Velika Britanija, Francuska, Kina, Indija, Pakistan, Severna Koreja i Izrael.
Sjedinjene Države i Rusija posjeduju 90 posto od gotovo 13.000 komada nuklearnog oružja na svijetu.
Moderni arsenal raspolaže 80 puta razornijim bombama u poređenju sa onom koja je detonirana u Hirošimi 1945.
Nuklearni potencijal Kine ubrzano se povećava, moguće da će raspolagati sa 1.500 bojevih glava do 2035. Peking trenutno ima više od 400 bojevih glava.
Tenzije između Indije i Pakistana, obe države imaju nuklearno oružje, ali i Kine i Indije, tinjaju. A nuklearni program Sjeverne Koreje napreduje.
Studija, koju navodi USA Today, bavila se procjenama globalnog efekta „ograničenog“ nuklearnog rata između Indije i Pakistana, na primjer, otkrila je da bi od detonacija u sukobu bilo izbačeno toliko čađi u atmosferu da bi se godinama smanjio uticaj sunčevih zraka.
To bi dovelo do smanjenja globalne temperature, a kao posljedica propadali bi usjevi što bi opet izazvalo glad u svijetu, koja bi potencijalno pogodila milijarde ljudi.
Naučnici već decenijama upozoravaju na fenomene koji se nazivaju „nuklearna jesen“ ili „nuklearna zima“.
Časopis Lancet je napisao kako bi nuklearni rat velikih razmjera uzrokovao nuklearnu zimu sa temperaturama koje bi širom planete pale za, u prosjeku, 10 stepeni Celzijusa, što bi usmrtilo većinu čovječanstva u nekoliko decenija.
Ruski arsenal, najveći na svijetu
Međunarodna kampanja za ukidanje nuklearnog oružja (ICAN) navodi podatke da Rusija raspolaže sa 6.000 komada nuklearnog oružja, što je najveći arsenal na svijetu, i može projektile da lansira sa zemlje, podmornica i aviona.
Prema podacima Federacije američkih naučnika, od ukupnog broja bojevih glava 4.477 su raspoređene ili uskladištene a 1.900 komada je taktičko nuklearno oružje.
Rusko nuklearno oružje ima širok raspon razorne snage, od oružja ekvivalentnog stotinama kilotona TNT-a do takozvanog „taktičkog“ nuklearnog oružja koje se uglavnom kreće od oko 10-100 kilotona.
Ali upotreba čak i jednog od ovih „manjih“ nuklearnih oružja imala bi razorne humanitarne posljedice.
Bomba koja je razorila Hirošimu i usmrtila oko 140.000 ljudi do kraja 1945. godine, snage 15 kilotona, veličine je jednog od najmanjih oružja u ruskom arsenalu.
Prestaje li nuklearno oružje biti tabu?
Sjedinjene Američke Države su kontinuirano, preko privatnih i službenih kanala, upozoravale Rusiju da ne koristi nuklearno oružje u Ukrajini.
U junu je ruski predsjednik Vladimir Putin rekao da je prebacio prvi kontingent taktičkog nuklearnog oružja u Bjelorusiju, tvrdeći da su tamo raspoređeni u svrhu „odbijanja“.
Govoreći na Međunarodnom ekonomskom forumu u Sankt Peterburgu, Putin je rekao da će preostalo taktičko nuklearno oružje koje Rusija planira da prebaci u Bjelorusiju biti „isporučeno do kraja ljeta ili do kraja godine“.
Prethodno je čečenski lider Ramzan Kadirov pozivao da se upotrebi nuklearno oružje u Ukrajini.
Neki analitičari navode da su ruske nuklearne prijetnje pokušaj Moskve da ubijedi NATO članice i Ukrajinu da prihvati teritorijalne dobitke koje je ostvarila, ali da prijetnje o upotrebi nuklearnog oružja ne znače nužno da će do toga doći, piše u tekstu na portalu Carnegie Endowment for International Peace, koji postavlja pitanje da li se radi o blefu.
U intervjuu za Radio Slobodna Evropa iz oktobra 2022. Grejem Alison, profesor na Harvardu i bivši zvaničnik američke odbrane, ekspert za pitanja nuklearnog oružja, Rusiju, Kinu i sigurnosno planiranje rekao je da će ruski predsjednik Vladimir Putin vjerovatno nastaviti da eskalira rat u Ukrajini. Što se ispostavilo kao tačno daljim razvojem događaja.
Na pitanje šta ako zaista dođe do ciljanog nuklearnog udara u Ukrajini kao demonstracije sile, Alison je rekao: „Imali smo sedam decenija bez upotrebe nuklearnog oružja u ratu. To je nevjerovatno. To nije prirodno. To je dostignuće. Nuklearni tabu je polako izranjao, i pojavio se. I, na sreću, države su se uzdržale od upotrebe nuklearnog oružja“.
Ali, da li će se održati stav da je upotreba nuklearnog oružja tabu?
„Ulazimo u jedan od najopasnijih perioda u ljudskoj istoriji“, rekao je Den Smit, direktor Stokholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI).
„Imperativ je da svjetske vlade pronađu načine za saradnju kako bi smirile geopolitičke tenzije, usporile trku u naoružanju i riješile sve gore posljedice ekološkog sloma i rastuće gladi u svijetu.“
Dilema „nikad/uvijek“
Istrajavanje Rusije na nuklearnim prijetnjama tokom rata u Ukrajini potkopava dugotrajnu tradiciju da se ne koristi nuklearno oružje.
Situacija sa Sjevernom Korejom je takva da je ona postavila istorijski rekord u izvođenju nuklearnih proba tokom 2022. godine i proglasila novu nuklearnu doktrinu koja dopušta upotrebu nuklearnog oružja u konfliktima ne samo u svrhe odbijanja.
Ali dok se naučnici i kreatori politika suočavaju s tim izazovima, stvarnost se dodatno komplikuje, kako piše Bulletin of the Atomic Science.
Trenutni nuklearni krajolik predstavlja drugačije izazove za nuklearnu stabilnost nego tokom Hladnog rata, koji je i dalje referentna tačka za nošenje sa nuklearnom prijetnjom, a kreatori politika i analitičari podjednako nisu spremni za to, piše ovaj naučni portal.
Strateška stabilnost je bila suštinski cilj, kako tokom Hladnog rata, tako i danas.
Komanda nad nuklearnim oružjem i kontrole sistema regulišu kako zemlje upravljaju svojim nuklearnim snagama tokom perioda mira i priprema upotreba arsenala tokom perioda krize.
Analitičari Hladnog rata koristili su takozvanu dilemu nikad/uvijek kako bi identifikovali dva idealna tipa komande i kontrole, odlučni sistem vojne kontrole koji naginje ka „nikad“ i centralizovanu političku kontrolu koja ide ka „uvijek“ omogućavajući nižim činovima oficira u lancu komande da koriste nuklearno oružje uz ograničeno političko nadgledanje.
Realnost današnjeg trenutka je da se devet nuklearnih država suočava sa ozbiljnim konvencionalnim vojnim prijetnjama, ali i sa unutrašnjom političkom nestabilnošću.
Ozbiljne unutrašnje i spoljne i nestabilnosti otežavaju održavanje principa dileme nikad/uvijek.
Konvencionalna vojna prijetnja donosi težnju za decentralizacijom kontrole nad nuklearnim oružjem, što bi stvorilo uslove za dio dileme – ‘uvijek’.
Istovremeno, strahovi od unutrašnje političke nestabilnosti tjeraju lidere da jačaju stisak i isključe vojni vrh i komandnog lanca i procesa donošenja odluka, što isključuje i dio dileme – ‘nikad’.