Piše: Ivan Čović (Index.hr)
Iako se ukrajinski krajnje desni pokreti (najpoznatija je brigada Azov) povezuju s izrazito proukrajinskom simbolikom i antiruskim stavovima uz svu drugu nacionalističku, pa i neonacističku simboliku, činjenica je da su ukrajinski ultradesni pokreti nastali potpomognuti ruskim nacionalistima i pomoću ruskog FSB-a te da su s njima sarađivali svih ovih godina.
Prva i najstarija značajna grupa nacionalista u postsovjetskoj Ukrajini je bila UNA-UNSO. Sastojala se od dva dijela: političkog koji je bio UNA – Ukrajinska nacionalna zajednica, te vojnog UNSO – Ukrajinska nacionalna samoodbrana. Ova posljednja se odupirala prosovjetskim snagama u Kijevu, štiteći skupove ukrajinskog pokreta za nezavisnost 1991. godine.
Ideološki gledano, UNA-UNSO je svoju ideologiju predstavila kao program građanskog nacionalizma, gdje se pripadnici ukrajinske političke nacije identifikuju po njihovoj pripadnosti određenoj državi, a ne po etničkoj pripadnosti. Pojednostavljeno rečeno, nije bitno čije porijeklo imate, već kojoj državi pripadate. U praksi i retorici su ipak slijedili principe etnonacionalizma, koristeći simbole ukrajinskih nacionalista iz Drugog svjetskog rata te antirusku i antisemitsku retoriku.
Osim što su pružali otpor raznim proruskim ili prosovjetskim aktivnostima, bili su angažovani i u sukobima sa separatističkim i manjinskim organizacijama (a koji nisu ruski) u Ukrajini 90-ih. Npr. rastjerali su skup rumunskog kongresa u Černivciju, napali su parlamentarca (tada) Ukrajinske SSR Nikolaja Gončarova itd. UNSO je sudjelovao i u oružanim sukobima širom postsovjetskog prostora, čak i na prostoru bivše Jugoslavije (članovi UNSO-a učestvovali su u ratu u BiH na strani lokalnih Hrvata).
90-ih djelovali na strani proruskih snaga
Tokom sukoba u Transnistriji 90-ih, stali su na stranu Pridnjestrovske Republike u sukobu s moldavskom vojskom. Cilj je bila zaštita ukrajinske zajednice u Transnistriji. U tom sukobu su djelovali na strani promoskovskih snaga, čak su posredno sarađivali s 14. armijom SSSR-a. U isto vrijeme su tokom oružanog sukoba u Gruziji podržali službeni Tbilisi u sukobu protiv separatista u Abhaziji. Učestvovali su i u Prvom čečenskom ratu na strani čečenskih separatista. U tim sukobima je sudjelovao i Dmitrij Korčinskij, jedan od vođa pokreta.
Saradnja UNA-UNSO s ruskim nacionalistima je (kako je spomenuto) počela u sukobu u Transnistriji. Doduše, to je jedina vojna kolaboracija te dvije grupe. U 1996. godini UNA-UNSO i NNPR (Narodna nacionalna partija Rusije) su u Kijevu organizovali zajedničku konferenciju, na kojoj se raspravljalo o ideji stvaranja koordinisane zajedničke zavjereničke grupe. NNPR je tada planirao sudjelovati u nagovaranju federalnih trupa u Čečeniji na saradnju s Čečenima protiv zvaničnog Kremlja.
Najvažnije ime ovog pokreta je gore navedeni Dmitrij Korčinskij, bivši agent KGB-a koji je 90-ih vodio ukrajinski nacionalistički pokret. Kasnije se ispostavilo i da je nastavio sarađivati s ruskom obavještajnom službom (FSB). Iako je 90-ih davao prilično antiruske izjave kao npr. da će “Krim biti ukrajinski ili nenaseljen”, Korčinskij je imao jake kontakte u Moskvi, dje je često odlazio.
Desni sektor
Politički gledano, pokret UNA-UNSO je doživljavao debakle. U 1994. godini su se organizovali kao politička stranka, imali su i tri zastupnika u Vrhovnoj Radi, ali zbog izrazito antiruskih stavova (zapalili su zastavu Rusije u parlamentu), vlada Leonida Kučme je 1997. godine zabranila stranci političko djelovanje. Nakon toga je Korčinskij napustio pokret.
Pokret je promijenio vođstvo i nastavio djelovati nakon odlaska Leonida Kučme. Učestvovali su na parlamentarnim izborima, ali su imali zanemarivu podršku i nisu uspjeli nijednom ući u parlament. U 2006. godini su imali 8000 članova, prilično skromno za zemlju kao što je Ukrajina. Za vrijeme Majdana su s još nekim pokretima napravili fuziju iz čega se rodio novi nacionalistički pokret – Desni sektor. Sam Korčinskij je osnovao drugi pokret, po imenu Bratstvo, čiji su članovi pomogli kasnije formirati bataljon Azov.
Ruski nacionalisti u Ukrajini
Ukrajina je 2000-ih bila utočište za ruske nacionaliste. Može se nabrojati desetak visokih članova i vođa različitih ruskih nacionalističkih grupa koji su se tada skrivali u Ukrajini, i možda na hiljade manje važnih članova. Ti ljudi su se uglavnom bavili kriminalom i raznim mutnim poslovima po Ukrajini, a mnogi od njih su i ubijeni u sukobima suprotnih kriminalnih grupa, ili od ukrajinske službe SBU-a.
Jedan dio ruskih nacionalista se priključio ukrajinskim nacionalističkim i neonacističkim grupama, neki su čak i pomagali u osnivanju istih. Npr. ukrajinsku podružnicu evropske neonacističke grupacije The Misanthroopic Division pomogao je osnovati Mihail Orešnikov, Rus iz Čeboksarija.
Ukrajinsko državljanstvo je dobio tek 2014. godine. Ta organizacija je učestvovala u protestima na Majdanu i u sukobima u Harkovu, a desetak članova etničkih Rusa se priključilo bataljonu Azov.
Neonacistički pokret Wotanjugend je nastao u Rusiji, a svoj online sadržaj objavljuje isključivo na ruskom. Danas se taj pokret nalazi u Ukrajini i dio je pokreta Azov. Iako je Azov poznat kao svojevrsna legija stranaca, do 2019. godine većina tih stranaca (prema procjenama oko 90%) dolazila je iz Rusije i svima je bilo zajedničko da su bili ruski nacionalisti.
Zbog službe stranih (najvećim dijelom ruskih) boraca u bataljonu, Azov je postao jedan od glavnih lobista za legalizaciju statusa stranaca koji su se borili protiv proruskih snaga u istočnoj Ukrajini. Nekoliko takvih stranaca, uključujući neke ruske ultranacionalističke imigrante, dobilo je državljanstvo tokom predsjedničkog mandata Petra Porošenka.
Najzvučniji slučaj uključivao je bivšeg člana neonacističke Ruske stranke nacionalnog jedinstva i Bjeloruske narodne fronte Sergeja Korotkiha koji je nakon preseljenja u Ukrajinu 2014. godine postao ključna osoba u pokretu Azov. Radio je čak i u MUP-u Ukrajine, na čelu Jedinice za zaštitu specijalnih objekata, ali je to mjesto napustio krajem 2017. godine. Zajedno sa svojim kolegom iz Azova Nikitom Makejevim, Korotkih je bio osumnjičen za umiješanost u napad na Petra Porošenka 2019. godine.
Ruski agent na čelu grupe koja je učestvovala u stvaranju Azova
Sam Azov je sklapan od članova nekoliko drugih grupa. Jedna od tih grupa jest skupina Bratstvo. Tu dolazimo do osnivača te grupe, Dmitrija Korčinskog. Dmitrij Korčinskij je bio sovjetski agent KGB-a te u najmanju ruku doušnik FSB-a. Upravo ga je FSB spasio u 2014. godini, nakon što je izdana međunarodna potjernica zbog njegovog napada na Janukovičevu kancelariju tokom Majdana.
Ono što je najzanimljivije, grupa Bratstvo jeste dala podršku predsjedniku Janukoviču na izborima 2010. godine, da bi se kasnije ispostavilo da je grupa učestvovala u napadu na kancelariju predsjednika. Korčinskij se skrivao prvo u Transnistriji, zatim u Moskvi. I to sve kada je pokrenuta medijska kampanja u Rusiji o neonacističkim skupovima u Ukrajini.
Sarađivao i s Aleksandrom Duginom
Gledajući u istoriju, još 2005. godine Korčinskij je bio pozvan da drži predavanje u ruskom kampu Naši koji je vodio Vladislav Surkov, tada zamjenik šefa administracije Vladimira Putina. Surkov i Korčinskij su bili uključeni u niz rasprava o budućim savezima unutar Ukrajine i planiranju protiv zapadnih akcija.
Između 2004. i 2007. godine sarađivao je s Aleksandrom Duginom, čak je i na jednom skupu koji je organizovao Dugin držao govor u kojem je pozivao na rat protiv atlantske civilizacije. Aleksandar Dugin je tada vodio Međunarodni euroazijski pokret, u kojem je Korčinskij kao vođa Bratstva postao član najvišeg vijeća.
Još zanimljivije je da je u isto vrijeme dio tog pokreta bila još jedna ukrajinska političarka. Radi se o Nataliji Vitrenko iz stranke Progresivna socijalistička partija Ukrajine. Vitrenko i njena stranka su bili na dijametralno suprotnoj strani političkog spektra, radi se o izrazito antizapadnoj i proruskoj stranci.
Vitrenko je često proukrajinske i prozapadne političare nazivala fašistima. No, iako su očito imali različite političke poglede i različit pogled na Rusiju, Korčinskij i Vitrenko su zajedno bili među članovima najvišeg vijeća Duginovog pokreta, čije je sjedište bilo u Moskvi.
Nije se radilo o markigalnoj grupi
Da se ne radi tek o marginalnoj grupi jednog “sanjarskog” ideologa, govori činjenica da su ljudi bliski vlastima u Rusiji bili takođe članovi tog najvišeg vijeća: Aleksandar Sokolov – tadašnji ministar kulture Ruske Federacije, Aleksandar Toršin – dopredsjednik Savjeta Federacije (gornji dom ruskog parlamenta), Aslambek Aslahanov – savjetnik predsjednika itd. Koliko god čudno zvučalo, povezanost jednog od vođa ukrajinskog nacionalizma s FSB-om jeste jedan od najkomplikovanijih slučajeva ruske kontrole u Ukrajini. Bratstvo je bio jedan od desnih pokreta koji nije podržao Narandžastu revoluciju u Ukrajini 2004. godine.
Korčinskij je 2016. godine dao intervju u kojem je govorio kako više ne drži predavanja u Rusiji i uvjeravao da su njegovi kontakti s Rusijom stvar prošlosti. Odrekao se svoje političke podrške Janukoviču (koga se nije formalno odrekao za vrijeme Majdana) i prekinuo veze s Aleksandrom Duginom, a podržao je ukrajinske desničarske aktiviste. SBU je pristao da ne uhapsi Korčinskog i vjerovatno izvući iz njega neke informacije ruskih tajnih službi.
Jedan od primjera na nacionalnom nivou je najzanimljivija saradnja između proruske Partije regija i desničarske stranke Svoboda.
Postojao je sveobuhvatan plan “političkih tehnologa” Partije regija 2010. godine da ojačaju Svobodu i time pocijepaju nacionalističku opoziciju na umjereni i ekstremistički tabor. Uspon Svobode takođe je trebao stvoriti strašilo za rusko govoreće biračko tijelo Partije regija i mobilizirati ga da glasa.
Što se tiče odnosa Ukrajine sa Zapadom, Svobodin ultranacionalizam pružio bi prikladan otklon od Janukovičevog vlastitog antizapadnjaštva i autoritarizma. Čini se da je postojao dugoročni plan da se popularnost predsjednika Svobode Olega Tjagniboka poveća do te mjere da on, zajedno s Janukovičem, uđe u drugi krug sljedećih redovnih predsjedničkih izbora 2015. godine.
Mišljenje je bilo da Janukovič možda neće moći drugi put pobijediti umjerenog nacionalistu u drugom krugu, ali bi to mogao učiniti protiv radikalnog nacionaliste. U periodu 2010.-2012. godine najvidljiviji znak ove strategije bio je nagli porast prisutnosti stranke Svoboda u ukrajinskim masovnim medijima pod kontrolom raznih oligarha. Ovaj porast medijske pažnje došao je iako Tjagnibok nije imao impresivne rezultate na predsjedničkim izborima 2010. godine; dobio je 1.43% glasova.
Otprilike godinu dana prije Janukovičevog pada, početkom 2013. godine, stranka Svoboda je javno istupila protiv eksploatacije rezervi plina iz škriljevca u Ukrajini. Ovo je bilo mišljenje koje se blisko slagalo s odbranom interesa ruske plinske industrije u Ukrajini pod kontrolom Viktora Medvedčuka (kuma predsjednika Putina). Kada su zapadne kompanije Shell i američki ExxonMobil započele istraživanje razvoja plina iz škriljevca, Svoboda je organizovala proteste “braneći ekosistem od zapadnog iskorišćavanja.”
Rusi nisu stvorili ukrajinski nacionalizam, ali su ga ojačali
Primjera o saradnji ukrajinskih nacionalista s ruskim nacionalistima i tajnim službama u Rusiji je mnogo. Iz ovog svega bi se mogao izvući zaključak da je Rusija stvorila ukrajinski nacionalizam, što nikako ne stoji. Nacionalizam je prirodni fenomen u svakoj državi.
No činjenica je da su ruske službe obilato koristile svoje strukture da ojačaju nacionalizam u Ukrajini, odnosno da ga prikažu najgorim u Evropi. Što bi više ukrajinske nacionalističke grupe koristile nacističku simboliku i antirusku, pa čak i antisemitsku retoriku, to trenutna politička struktura u Rusiji, ali i u inostranstvu dobija na podršci.
Iako su ukrajinske nacionalističke grupe bile zaista minorne (Azov je 2014. godine imao tek 300 članova, danas oko 2000), medijski su ih napumpavali do neslućenih visina i višestruko im se dalo na važnosti. Posebno je zanimljivo kako se pokušala uspostaviti jaka desničarska stranka, poput stranke Svobode što je rezultiralo totalnim debaklom te stranke.
No propaganda djeluje kada ljudi odluče vjerovati u nju. Priče o ukrajinskim nacistima nisu od koristi samo Rusiji. One su snažan argument za opravdavanje napada na Ukrajinu i onome što se naziva denacifikacija.