Kabul je grad koji još čeka na oblikovanje novog života – mnogo zavisi od volje i hirova novih talibanskih gospodara, ali i glad bi mogla da postane najgora od mnogih avganistanskih kriza. Siromašna većina u gradu vodi žestoku borbu kako bi se odurpla gladovanju, i to predstavlja najveći izazov do sada.
Milioni žive u očajnom siromaštvu u zemlji koja je primila velike iznose strane pomoći. Ostatak novca koji bi mogao da im pomogne – oko devet milijardi dolara u rezervama u centralnih banhka, Amerikanci zamrzavaju kako bi ga držali dalje od talibana. Stotine građevinskih radnika u zoru se okuplja na jednom od pijaca na otvorenom u Kabulu, tražeći dnevni posao, prenosi BBC.
Veliki građevinski projekti u gradu su zaustavljeni, banke su zatvorene, slavina za strani novac je isključena. Ono što je ostalo iznosi svega nekoliko kapi. Nekoliko građevinskih radnika uspijeva da dobije posao, dok se ostali ljute. Jedan od njih je i Hajat Kan, koji je bjesnio zbog bogatstva koji je elita pokrala u posljednjih 20 godina.
„Bogati misle samo o sebi, a ne o siromašnima. Ne mogu ni da kupim hljeb. Vjerujte da ne mogu da nađem nijedan dolar, a ostatak bogatih ljudi stavlja novac od pomoći Zapada u svoje džepove. Niko ne brine o siromašnim ljudima. Kada pomoć stiže spolja, ljudi na vlasti se pobrinu da ona ide njihovim rođacima, a ne siromašnima“, rekao je on.
Mohamed Anvar, koji je imao sreću da ima kancelarijski posao, zastao je da posluša razgovore sa građevinskim radnicima, a zatim je optužio Amerikance za krađu.
„U ime Alaha, pozivamo Ameriku da nam da novac koji su uzeli od avganistanske vlade. Mora se koristiti za obnovu Avganistana“.
U tom trenutku je intervenisao talibanski zvaničnik, snažan čovjek sa čupavom crnom bradom. Borci pokreta su vrlo vidljivi u centru grada, u republici koju su preimenovali u islamski emirat. Na aerodomu su obučeni u američke uniforme.
Najčešći prigovor koji se čuje u Kaulbu je o cijenama hrane, kao i očaj roditelja koji se bore da prehrane svoju djecu. Cijene hrane rastu, a milioni ljudi se bore da prehrane svoje porodice.
Svjetski program za hranu procjenjuje da oko 93 odsto Avganistanaca ne dobija dovoljno hrane za jelo. Prije nego što su talibani preuzeli vlast, taj broj je bio 80 odsto. Ljudi širom Kabula prodaju svoju imovinu kako bi prikupili malo novca, uglavnom za hranu. To su tepisi, televizori, pribori za jelo. Mnogi prodaju, a rijetki kupuju. Nema gotovine, a rašireno je i tržište polovnih proizvoda.
Postoje zemlje koje žele da pomognu Avganistancima, ali odbacuju talibane i sada se uočavaju sa velikom dilemom. Da bi ljudi mogli da rade i zarađuju novac i da žive i jedu, talibani moraju da vode održivu politiku u Avganistanu. Mnogi u SAD, Velikoj Britaniji i drugim zemljama koje su se borile protiv talibana teško bi trpjele sve što je izgledalo kao uspjeh za njihove stare neprijatelje.
Alternativa bi mogla biti gora – više bijede za ljude, više izbjeglica, više neuhranjene djece, rizik je da Avganistan ponovo postane propala država i zamlja mogućnosti za džihadističke ekstremiste. Najnovija kriza u Avganistanu odnosi se na osnove života – hranu, sigurnost i nadu – i očaj i bijes kada su nastali.