Hamasov brutalni napad na Izrael dogodio se na rođendan Vladimira Putina. Takav katastrofalni sigurnosni šok na Bliskom istoku vjerovatno je dobrodošlo iznenađenje za ruskog predsjednika, čiji je strateški prioritet odvratiti zapadnu podršku i pozornost od Ukrajine. Masovna eskalacija u Izraelu mogla bi upravo to omogućiti, piše Politico.
Veliko je pitanje koliko zasluga pripisati Kremlju za savršenu oluju rastućih kriza – u Izraelu, na Kosovu, na Kavkazu i u Africi – koje se šire u Ameriku i Europu. Za mnoge je primamljivo vidjeti Putina kao glavni um ili gospodara marioneta, koji raspiruje više sukoba nego što Zapad može podnijeti.
Putin uživa u haosu
Istina, Putin nije zapalio sve te krize, ali sada rado doliva ulje na vatru i iskorištava ih u svoju korist. Uživa u haosu. Kremaljski propagandisti već šire priču da je bliskoistočni rat pobjeda za Rusiju i da će novac za Ukrajinu presušiti.
“Ovo je vjerovatno bio najbolji rođendanski poklon za Putina. Napad na Izrael će privući pažnju s obzirom na prirodnu usredsređenost SAD-a na Izrael. Nadamo se da to neće imati dramatičan učinak na potporu Ukrajini, ali, naravno, puno će zavisiti i od trajanja sukoba na Bliskom istoku. Ako doista želimo biti geopolitička Evropska unija, moramo biti u stanju da se nosimo s više kriza u isto vrijeme”, rekao je jedan evropski diplomata.
U Washingtonu je već izvjesno da će Hamasovi napadi na Izrael smanjiti fokus SAD-a na Ukrajinu, a američka politika zaokupljena je posljedicama prošlonedeljnog svrgavanja predsjednika Zastupničkog doma Kongresa Kevina McCarthyja od strane republikanskih tvrdolinijaša, istih onih konzervativaca koji su pokušavali smanjiti pomoć Ukrajini. Sada traje nadmetanje za nasljednika McCarthyja, što otežava Bidenovoj administraciji dobijanje odobrenja Kongresa za bilo kakvu dodatnu pomoć koju želi dati Izraelu.
Osjećajući prijetnju da bi Zapad mogao izgubiti fokus na Kijev, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski naglašava da su Iran i Rusija, koji podržavaju Hamas, bliski saveznici, i borbu protiv Rusije i borbu protiv islamističkih militanata predstavlja kao jedno te isto: “Izraelski novinari koji su bili ovdje u Ukrajini, u Buči, sada govore da su vidjeli isto zlo tamo gdje je došla Rusija. Isto zlo. I jedina razlika je što postoji teroristička organizacija koja je napala Izrael, a ovdje je teroristička država koja je napala Ukrajinu”.
Dakle, koliko su Rusi uključeni u ovu stvar?
Počnimo s napadima Hamasa. Rusija se dugo udvarala islamističkim militantima, a vođa Hamasa Ismail Haniyeh i drugi zvaničnici nedavno su posjetili Moskvu. Nakon subotnjih napada, Rusi su brzo skinuli prašinu sa starih planova da pomaknu izraelske granice natrag na mjesto gdje su bile 1967. godine. Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov rekao je da je stvaranje palestinske države osujećeno “destruktivnom politikom” SAD-a i gotovo se moglo čuti zadovoljno predenje kada je bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvjedev označio napade Hamasa kao “očekivani razvoj” i okrenuo svoj bijes protiv Zapada.
“Umjesto da aktivno rade na palestinsko-izraelskom pomirenju, ovi moroni su se umiješali i pružaju neonacistima punu pomoć, sukobljavajući dva blisko povezana naroda jedan protiv drugoga”, rugao se Medvjedev, misleći na američku pomoć Ukrajini.
Portparol Kremlja Dmitrij Peskov radosno je ustvrdio da će se finansiranje Ukrajine sada neizbježno smanjiti: “Proces pumpanja kijevskog režima oružjem s činjeničnog, emocionalnog, finansijskog, tehnološkog stanovišta ući će u silazni trend”.
Sugeriše li to da je Rusija imala neku ulogu u napadima? To se čini nevjerovatnim. Rusija nije ni blizu tako važna kao Iran kada je riječ o naoružanju i finansiranju Hamasa.
Norman Roule, bivši zvaničnik američke obavještajne službe, ustvrdio je da je politička podrška Moskve Hamasu ohrabrila ovu skupinu da se okrene nasilju, ali je rekao da će svaka ruska uloga izvan toga vjerovatno biti skromna.
“Ova strategija omogućuje Rusima da ustvrde kako podržavaju mirovni proces, ali nasilje koje je uslijedilo remeti regiju, odvraća pažnju od ruske agresije na Ukrajinu i odvlači američku pomorsku snagu iz Crnog mora u istočni Mediteran”, rekao je Roule za Politico.
Takav pristup odgovara Rusiji
Koketiranje s Hamasom i podrška Palestincima takođe pomažu Putinu u njegovom nastojanju da se profilira kao važan igrač u globalnom prestrojavanju protiv Zapada, a u saradnji s Kinom i Iranom. Prije samo nekoliko dana rekao je da je ruska namjera da “izgradi novi svijet”, okrivio je Zapad za rat u Ukrajini i rekao da se sukob vodi oko “načela na kojima će se temeljiti novi svjetski poredak”.
Ruski saveznik i glavni vojni dobavljač Iran sigurno takođe želi novi svjetski poredak, no diskutabilno je koliko Teheran daje određene naredbe Hamasu. Roule sumnja da je Teheran sudjelovao u operativnom planiranju napada. Međutim, Iran stvara Frankenštajna i zatim ga pušta među ljude, smatra Roule.
Takav pristup rasplamsavanju globalne geopolitike sasvim odgovara Rusiji.
Nagorno-Karabah na južnom Kavkazu još je jedno žarište gdje kritičari optužuju Putina za namjerno raspirivanje krize zbog koje je više od 100.000 etničkih Jermena pobjeglo iz domovine svojih predaka nakon 24-satnog vojnog napada Azerbajdžana 19. i 20. septembra.
I ovdje je to složena slika. U nekim krugovima, katastrofa je prikazana kao znak ruske slabosti – da Moskva više ne može jamčiti sigurnost Armenaca suočenih s napadom iz Azerbajdžana kojeg podržava Turska.
Rusija, s druge strane, pokušava sugerisati da je namjerno isključila potporu karabaškim Jermenima, povećavajući pritisak na pomoć SAD-a i EU-a u egzodusu izbjeglica. Poruka iz Moskve je da kažnjava jermenskog premijera Nikola Pašinjana, ostavljajući ga na cjedilu zbog odustajanja od savezništva s Rusijom i pokušaja da svoju zemlju usmjeri na zapadniju putanju.
U ovom slučaju vjerovatnije je da je Putin odigrao svoju ulogu. Nekoliko iskusnih promatrača smatra da je zamislivo da bi Azerbajdžan poslao svoje trupe bez zelenog svjetla iz Moskve – ili da Rusi nijesu izgladili stvari s Teheranom, tradicionalnim neprijateljem Azerbajdžana koji je dugo izražavao strahove od promjena granica na Južnom Kavkazu.
Slučajno ili ne, dok su azerbajdžanske snage napredovale, ruski ministar obrane Sergej Šojgu bio je u Teheranu na razgovorima s visokim iranskim vojnim i bezbjednosnim zvaničnicima, uključujući Mohammada Bagherija, načelnika štaba iranskih oružanih snaga, te Amira Ali Hajizadeha, šefa vazduhoplovstva Islamske revolucionarne garde.
Nije teško povezati da se i Nagorno-Karabah pojavio u raspravama
Predsjednik Evropskog savjeta Charles Michel takođe smatra da je katastrofa na Kavkazu bila Putinova krivica, rekavši da su Jermeni izdati nedjelovanjem ruskih mirovnih snaga.
Četiri dana nakon što je Azerbajdžan zauzeo Nagorno-Karabah, na red je došao Balkan s drskim i zapanjujućim sukobom naoružanih Srba i policije u selu Banjska u opštini Zvečan na sjeveru Kosova. Kosovo je optužilo srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića da je naredio napad, dok drugi vide ruku desničarskih srpskih ultranacionalista, koji imaju bliske veze s Moskvom.
Kosovari i Albanci već dugo tvrde da je Rusija primarna sila u pokušaju pokretanja novog rata na Balkanu. U sptembru je albanski premijer Edi Rama rekao da Rusija koristi napetosti oko Kosova kako bi opravdala svoje “neoimperijalne snove”.
Bilo da se Putin direktno miješa ili ne, rasplamsavanje na Balkanu očito bi bilo u interesu Rusije, dodajući još jednu veliku smetnju za Zapad koji već ima poteškoća u održavanju svoje koherentnosti i jedinstva.
Godine 2018. u svjedočenju pred Kongresom, bivši američki državni sekretar Henry Kissinger koji je dobro upoznat s geopolitičkim mahinacijama, odbacio je ideju da su sve “pojedinačne krize u raznim područjima” bile samo rezultat slučajnosti.
“Vraćaju se tradicionalni obrasci rivalstva velikih sila”, upozorio je tada Kissinger.