Tokom proteklih 12 mjeseci, Njemačka i druge evropske nacije bile su prisiljene da se suoče sa novim kopnenim sukobom velikih razmjera na tom kontinentu, čija je posljedica promjena bezbjednosnog poretka koji je postojao decenijama.
Gotovo godinu dana od početka ruske invazije na Ukrajinu, prvi tenkovi Leopard 2 njemačke proizvodnje trebalo bi da stignu na borbene linije u narednim sedmicama, kao podrška Kijevu. SAD i Britanija takođe šalju desetine svojih glavnih borbenih tenkova u Ukrajinu.
Ukrajinske trupe započele su obuku na Leopardima ranije ovog mjeseca u Njemačkoj i Poljskoj. Berlin je u januaru pristao da pošalje 14 visoko cijenjenih tenkova, nakon višemjesečnog pritiska saveznika. Takođe je odobrio da druge nacije pošalju svoje tenkove njemačke proizvodnje u pomoć ukrajinskim snagama. Njemačka planira da pošalje i desetine starijih, obnovljenih tenkova Leopard 1.
Međutim, procesi isporuke traju mnogo duže nego što se Kijev nadao. Izvještaj u britanskim novinama “Sandej tajms” nagovijestio je da će manje od 50 tenkova stići na prve linije ratišta do početka aprila.
Ukrajina navodi da su joj hitno potrebne stotine zapadnih tenkova kako bi se suočila s novom ruskom ofanzivom. Kritičari kažu da Evropa ne reaguje dovoljno brzo.
“Kada pogledamo kako Njemačka definiše ili sprovodi svoju ulogu, posebno kada je riječ o isporukama oružja, vjerovatno je više bila nevoljni lider”, kaže Sara Pagung iz Njemačkog savjeta za međunarodne odnose.
“Mislim da je to više kao strategija pravljenja malih koraka i posmatranja ruske reakcije. To je ono što smo vidjeli tokom prošle godine. Negativniji opis mogao bi biti da Njemačkoj zapravo nedostaje strategija i da čini samo ono što se zaista mora učiniti kako bi Ukrajina preživjela, ali ne i kako bi Ukrajina pobijedila”, rekla je Pagung za Glas Amerike.
Snabdijevanje oružjem i oprez
Inicijalno, Evropa je Ukrajini obezbijedila protivtenkovsko i lako naoružanje. Kako je priroda sukoba tokom prošle godine evoluirala, snabdijevanje NATO zalihama oružja poprimilo je mnogo širi obim, pa sada uključuje i moderne višecijevne raketne sisteme, protivvazdušnu odbranu, oklopna vozila i borbene tenkove.
Nekoliko dana nakon invazije, Berlin je najavio povećanje potrošnje za odbranu od 107 milijardi dolara, što je dio takozvanog “Zeitenwende” — potpune promjene njemačke spoljne politike.
Njemačka je dramatično smanjila svoju zavisnost od ruskih energenata. Prije godinu dana, Rusija je Njemačkoj isporučila 60 odsto potrebnog gasa. Zahvaljujući velikim ulaganjima u alternativne izvore, zavisnost od ruskih energenata praktično je svedena na nulu.
Njemački kancelar Olaf Šolc odbacuje kritike da je djelovao presporo.
“Dobro činimo što pažljivo prosuđujemo sve posljedice naših postupaka i pomno se konsultujemo o svim važnim koracima među saveznicima, jer ovo je rat blizu nas u Evropi – opasan rat”, rekao je Šolc 17. februara na Bezbjednosnoj konferenciji u Minhenu.
“Uz sav pritisak da se djeluje, koji bez sumnje postoji, u ovom presudnom pitanju oprez mora ići prije žurbe, a kohezija prije pojedinačnog pristupa. Moramo od početka postaviti našu podršku tako da je možemo održati dugo vremena”, izjavio je Šolc.
Pagung kaže da na taj oprez utiče i iskustvo Njemačke u dva svjetska rata, imajući u vidu da sama mogućnost da se tenkovi njemačke proizvodnje sukobljavaju sa ruskim tenkovima na poljima istočne Ukrajine ima istorijski odjek, koji se snažno osjeća u djelovima njemačke javnosti.
“Naravno, vlada posmatra to javno mnjenje. No, osim toga, mislim da postoji, barem u kabinetu kancelara, strah da bi ovaj sukob mogao da izmakne kontroli i da bi mogao da se pretvori u sukob NATO-a i Rusije”, kaže Pagung.
Zapad je bio previše oprezan u konfrontaciji sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, kaže Fiona Hil, bivša zvaničnica američkog Savjeta za nacionalnu bezbjednost koja sada radi u američkom Institutu Brukings.
“Sam Putin sada je pod velikim pritiskom iznutra od ljudi koji žele da se ovaj rat završi. Oni žele da Ukrajina kapitulira i da se preda. Tako da se nivo brutalnosti pojačava”, izjavila je Hil za novinsku agenciju Asošijeted pres.
“Takođe je pitanje kako ćemo reagovati. Stalno, opet, uvijek razmišljamo o provociranju Vladimira Putina, prelasku crvenih linija Vladimira Putina. Ali šta je s našim? Nakon Drugog svjetskog rata smo rekli – nikad više. Da nikad više ne bismo dopustili takvu vrstu pokolja miliona ljudi… u sukobu u Evropi”, dodaje Hil.
Podijeljena Evropa i uloga SAD
Novi konflikt u ovom obimu na evropskom tlu otkrio je podjele oko toga kako odgovoriti Rusiji i što bi svaki budući odnos sa Moskvom trebalo da podrazumijeva.
Francuski predsjednik Emanuel Makron iznio je svoj stav na ovomjesečnom Bezbjednosnoj konferenciji u Minhenu.
“Ne mislim, kao što neki ljudi misle, da moramo ciljati na potpuni poraz Rusije, napadajući Rusiju na njenoj vlastitoj teritoriji. Ti posmatrači žele prije svega da slome Rusiju. To nikada nije bio stav Francuske i nikada neće biti naš stav”, rekao je Makron za list “Le Journal du Dimanche”.
Baltičke države Estonija, Letonija i Litvanija žele sveobuhvatnu ukrajinsku pobjedu, tvrdeći da je to jedini opravdan odgovor na rusku invaziju.
Velika Britanija takođe poziva na brže isporuke oružja Ukrajini.
“Svakim danom koji prolazi, ruske snage nanose još više bola i patnje. Jedini način da se to promijeni je da Ukrajina pobijedi”, rekao je britanski premijer Riši Sunak na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji.
“Za pobjedu u ratu Ukrajini treba više artiljerije, oklopnih vozila i protivvazdušne obrane. Dakle, sada je trenutak da udvostručimo našu vojnu podršku. Kada je Putin započeo ovaj rat, kockao se da će naša odlučnost biti poljuljana. Čak i sada, on računa da ćemo izgubiti živce. Ali već smo dokazali da nije bio u pravu, a dokazaćemo mu i ponovo”, dodao je Sunak.
Ukrajina je navela da su joj takođe neophodni zapadni borbeni avioni, kako bi se suprotstavila ruskoj premoći u vazduhu. Za sada, većina članica NATO-a je isključila mogućnost slanja tih lovaca, iako su neke države, uključujući Poljsku, rekle da će to učiniti kao dio NATO koalicije.
Uprkos razlikama u stavovima, evropska podrška Ukrajini pokazala se iznenađujuće otpornom, kaže Pagung iz Njemačkog savjeta za međunarodne odnose.
“Nismo osjetili napuknuća u tom konsenzusu tokom posljednjih mjeseci – čak i ako su inflacija i cijene energenata u porastu. Ako rat potraje dvije, tri, četiri ili pet godina, to je možda druga priča, jer vidimo da se troškovi gomilaju”, rekla Pagung.
“Podrška SAD zaista je ključna za održavanje zapadnog konsenzusa u cjelini. Ako pogledamo brojke, vidimo da SAD same obezbjeđuju polovinu pomoći Ukrajini”, dodaje Pagung. “Ako dođemo do tačke u kojoj SAD i same počnu da preispituju svoju ulogu, to je takođe tačka u kojoj ćemo vjerovatno u Evropi vidjeti snažnije debate o podršci Ukrajini”.