Prije 20 godina su vodeći bjeloruski opozicioni političari nestali bez traga. Jedan svjedok-saradnik je za DW ekskluzivno ispričao kako je kao vojnik jedne specijalne jedinice učestvovao u njihovim ubistvima.
Početkom septembra, muškarac po imenu Juri Garavski se javio ruskoj redakciji DW. Ima 41 godinu i živi kao potražilac azila na njemačkom govornom području Alpa. Ne želi da otkrijemo gdje tačno živi. On strahuje od duge ruke svojih starih kolega iz državne bezbjednosti u Minsku. Jer, priča koju je ispričao, vrlo je škakljiva.
Garavski je služio vojsku u jednoj jedinici u Minsku. Iz njenih redova su 1999. regrutovani pripadnici jedinice za brza dejstva SOBR. Garavski je od početka bio u njenom sastavu i školovan je za borbu protiv organizovanog teškog kriminala. Za DW je ispričao kako ga je Dmitri Pavličenko, tada potpukovnik i osnivač SOBR, primio u elitnu grupu vojnika. Njihova prva akcija, 7. maja 1999. uveče, završila se zločinom.
Otmica bivšeg ministra unutrašnjih poslova
Usred Minska, grupa SOBR je otela bivšeg ministra unutrašnjih poslova Jurija Zaharenka i odvezla ga na jedan poligon za vježbu. Tamo ga je, kako je kasnije rekao svjedok-saradnik, ustrijelio Pavličenko. Leš je prebačen u krematorijum groblja u Minsku. Zaharenko je bio otkazao poslušnost Lukašenku i zajedno sa drugim kritičarima vlasti je radio na svrgavanju predsjednika. Lukašenko je prije toga na dva sporna referenduma proširio svoja ovlašćenja i otada neometano sprovodi svoju volju u parlamentu. Bjelorusija važi kao posljednja diktatura u Evropi.
Dana 16. septembra 1999. bilježimo drugi slučaj: SOBR – ponovo u civilu – otima Viktora Gončara, bivšeg rukovodioca Centralne izborne komisije, te Anatolija Krasovskog, biznismena koji podržava opoziciju. Sudbina obojice je poslije iskaza svjedoka-saradnika mogla da se rasvijetli: obojica su pogubljena u šumi kod vojne baze Begoml – jame su im prije toga već bile iskopane.
Usmeni nalozi za ubistvo
Obojim akcijama je komandovao oficir Pavličenko, kako kaže svjedok-saradnik Garavski: „Nema pismanih dokaza, protokola – ničeg sličnog. Sve je bilo samo usmeno”. Garavski je pokazao DW-u kopije dokumenata koji potvrđuju podatke o njegovoj ličnosti. Istraživački tim DW je te podatke provjerio u tri zemlje i naposljetku odlučio da objavi njegove izjave.
I pored toga, pitanje o motivima svjedoka-saradnika ostaje bez odgovora. Zašto Juri Garavski baš sada izlazi u javnost sa tim podacima? Zašto se nije već ranije javio nekoj medijskoj kući ili međunarodnoj organizaciji? Šta je tačno radio nakon što je napustio aktivnu službu a prije odlaska u centralnoevropsku zemlju u kojoj je podnio zahtjev za azil? Garavski izbjegava odgovor na neka pitanja. Sigurno je da ima detaljna znanja o počinjenim zločinima.
Specijalni izvjestilac smatra da su naređenja stigla iz državnog vrha
Njegovi iskazi se u svakom slučaju uklapaju u sliku koju je pružio specijalni izvjestilac Saveta Evrope Hristos Purgurides još 2004. godine. Pravnik Purgurides je bio član Generalne skupštine iz redova kiparskih konzervativaca. On je grupu koja je radila u okviru SOBR okarakterisao kao „odred smrti koji predvodi Pavličenko” i rekao da je iza nestanka političara – „zavjera”.
U intervjuu za DW Purgurides ide korak dalje. „Nemoguće je da su se te otmice i ubistva odvijali bez saglasnosti – da se oprezno izrazim – vrlo visokih funkcionera. A kada to kažem, onda mislim na predsjednika Bjelorusije”. Još tada su međunarodni posmatrači i orgaizacije za ljudska prava pretpostavljale da je iza nestaka opozicionara predsjednik Bjelorusije Aleksander Lukašenko. Svjedok-saradnik Garavski nije mogao da da nikakve navode o naredbodavnom lancu. On je za DW rekao da je smatrao da Lukašenko ima ulogu u pomenutim ubistvima: „Mislim da je to znao”.
Porodice žrtava skeptične prema kajanju počinilaca
Garavski kaže da je tek kasnije osjetio grižu savjesti i kajanje: „Negdje duboko su možda odzvanjala pitanja, ali kada se mladom čovjeku izda naređenje, onda ili si dio sistema ili nisi. To znači da sam bio svjestan da moram da učestvujem u tome do kraja”. Porodicama žrtava koje danas velikim dijelom žive u egzilu u SAD, Holandiji i Njemačkoj, Garavski je preko DW uputio riječi izvinjenja. „Žaljem Vam izraze iskrenog saučešća, jer sam učestvovao u njihovim ubistvima. Sve drugo zavisi od Vas i našeg bjeloruskog pravosuđa”.
Jelena Zaharenko, najstarija kćerka bivšeg ministra unutrašnjih poslova, živi u egzilu u njemačkom gradu Minsteru. Ona je od DW saznala za svjedoka-saradnika i detalje o smrti njenog oca. Skeptična je kada je riječ o Garavskom: „Teško da mu je to iznenada proradila savjest. Savjest ili imate ili je nemate i nikada je nećete imati”. No, i Jelena Zaharenko zna: „Ne radi se o njemu, već o čitavom sistemu koji stoji iza njega”.
Impuls za rasvjetljavanje ubistava u ime države
Margarete Bauze, političarka Zelenih i članica Odbora za ljudska prava Bundestaga, za DW kaže: „Ne smije se zaboraviti da teške optužbe da je predsjednik Lukašeno umiješan u ova ubistva do danas nisu rasvijetljene. Njemačka vlada i EU ne smiju da popuste sa zahtjevima da se to rasvijetli. One moraju učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi odgovorni za zločine bili izvedeni pred lice pravde”. Izlazak svjedoka-saradnika u javnost bi mogao da podstakne novo i sveobuhatno rasvjetljavanje ubistava od prije 20 godina za koja se sumnjiči država.