Piše: Vesna RAJNOVIĆ, Analiziraj.ba
“Izazov s Bosnom je kako integrisati zemlju s dva miliona muslimana”, napisao je u kontekstu proširenja EU, na Twitteru Zoltan Kovacs, portparol mađarske vlade, parafrazirajući premijera Viktora Orbana i njegovu izjavu o tome da je “ključno pitanje kako riješiti sigurnost zemlje u kojoj živi dva miliona muslimana”. Orban je istog dana, u utorak 21. decembra na konferenciji za novinare u Budimpešti mrtav ozbiljan dodao kako će spriječiti sankcije koje je Njemačka predložila Evropskoj uniji protiv Milorada Dodika. Sve smo gledali hoće li trepnuti, namignuti ili šeretskim osmijehom dati do znanja da se šali. Bio bi to, doduše, loš vic ispričan u pogrešnom trenutku, ne bi izmamio ni sažaljiv poluosmijeh. Ali nemati smisao za humor nije najgore što čovjeka može zadesiti, neuporedivo je gore kad ga zadesi fašizam.
Prije svega, iako najmanje važno, u BiH ne živi niti dva miliona Bošnjaka, a kamoli dva miliona muslimana, no da i živi, kakav bi to za EU imao biti izazov? Jesu li oni zaista sigurnosna prijetnja za EU? Bosanskohercegovački muslimani su, kao i svi ostali građani BiH, autohtono evropsko stanovništvo koje ni na koji način ne treba posebno niti dodatno integrisati jer su integralni dio evropske kulture koju već stoljećima oblikuju i obogaćuju. Nije, valjda, samo deklarativno jedan od simbola Evropske unije njena službena krilatica “Ujedinjeni u različitosti”? A onda opet, čak da i nisu dio evropske kulture, da su, primjera radi, u Evropu upravo ovih dana stigli iz dalekog Afganistana, Sirije, Indonezije, Tunisa ili SAD-a, još uvijek nije jasno zašto bi za EU integracija muslimana bila išta veći izazov od integracije hrišćana ili ateista tih ili bilo kojih drugih zemalja čije se kulture po mnogočemu razlikuju od evropske. Tako je svojom izjavom Orban uvrijedio ne samo muslimane Bosne i Hercegovine niti samo Bošnjake, već i građane i institucije Evropske unije pa, na kraju, i samu ljudskost kao takvu.
Mržnja i strah
Ali, Orbana nismo upoznali 21. decembra. Svih ovih 11 godina, otkad je stupio na čelo mađarske vlade (u drugom mandatu), njegovi su stavovi postojani i izriče ih često, neskriveno podstičući mržnju i strah prvenstveno od muslimana, a zatim i od homoseksualaca i izbjeglica. Tako je, primjera radi, 2015. rekao da su muslimani prijetnja očuvanju tradicionalnih EU vrijednosti. Tri godine kasnije, u julu 2018. za njemački “Bild” je ustanovio kako “migranti nisu muslimanske izbjeglice, već muslimanska invazivna sila” koju “ne želimo” te da je to “pitanje suvereniteta i kulturnog integriteta”. Dodao je da je “multikulturalnost iluzija, jer se muslimansko i hrišćansko društvo nikad neće povezati”, da bi u maju ove godine izjavio kako je činjenica da “Evropi prijeti najezda muslimana”. I tako iz godine u godinu, prijetnje, zastrašivanja, bodljikava žica, podrška politikama poput Dodikove, koje za cilj imaju konačno rješenje jevrej…, pardon, muslimanskog pitanja u Evropi.
Sve Orbanove izjave pa i ova zadnja, temelje se na duboko problematičnoj pretpostavci da Evropu i njene vrijednosti treba zaštiti od svega što nije hrišćansko, bijelo, heteroseksualno, zapadno i bogato s posebnim naglaskom na odbranu od islama, koji je postao omiljena meta za iskaljivanje frustracija i mržnje evropskih desničara 21. stoljeća. No, zašto baš islam? Dio odgovora mogao bi biti u tome što su ostale omiljene tradicionalne mete desničarske bjesnoće u međuvremenu izgubile na uvjerljivosti. Biti rasista u vremenu nakon dešifrovanja ljudskog genoma, znači ne razumjeti da je pojam rase puka fikcija, a ne naučni pojam budući da su sve genetske raznolikosti u svijetu samo slijed afričkih. Komunizma više nema (ako ga je ikad uopšte i bilo), pa čašćenje osoba ljevičarskog svjetonazora pogrdom “komunjara” nema puno smisla, osim na simboličkom nivou. Žene su danas obrazovanije od muškaraca, a znanje je moć. U zapadnom su svijetu izborile gotovo potpunu ravnopravnost pa ih je postalo nešto teže proglasiti vješticama i zapaliti ili bildati svoju muškost uobičajenim zlostavljanjem. Što se tiče LGBTIQ+ osoba, većina EU zemalja modifikovala je svoje zakone da bi ih u pravima izjednačila s heteroseksualnim osobama. Ni pojam nacije više ne zvuči tako impozantno kao u 19. i 20. stoljeću, pogotovo od kad su se evropske države odlučile povezati nadnacionalnom unijom.
Posljednje uporište
Preostalo je iskaliti frustracije na zadnjem velikom uporištu međuljudskih sukoba, vjeri. Zato se veliki koflikti današnjice (koji u podlozi često imaju i finansijske interese) odigravaju na planu religijskih svjetonazora, od terorizma i ratova do evropske islamofobije. Svi ti Omari i Huseini, Amire i Zejne, kažu, šire “zarazu” pa će, ako ih na vrijeme ne uklonimo, dovesti u opasnost i zaprljati našu brižljivo njegovanu arijevsku i hrišćansku, bjeloputu čistoću.
Taj isti strah i mržnja imaju mnoga lica. Prepoznajemo ih i tamo gdje bismo ih najmanje očekivali, primjera radi, u netrpeljivosti nalogodavaca nekulturnih poslušnika hrvatskog Ministarstva kulture, koji su ovog juna zabranili da se roman Semezdina Mehmedinovića uvrsti u popis literature u okviru projekta namijenjenog podsticanju čitanja kod mladih, izmišljajući sve jedan besmislen razlog ne bi li prikrili svoju sklonost k jednom jeziku, jednom narodu i jednom vođi. No uprkos prikrivanju, znak im se iscrtao nasred čela baš kao da gledamo travnjak Poljuda 2015..
Isti je to prezir s kojim predsjednik RH, Zoran Milanović govori o BiH kao o “big shitu” kojeg treba oprati i parfemisati. Na kraju krajeva, ista je to mržnja s kojom samoprozvana vojska vitezova krstaša ponovno brani Hristov grob. Taj grob ovog puta nije Jeruzalem, već sama Evropa koja ne uspijeva pronaći odgovor na kontinuirano jačanje netolerancije. Dok, primjera radi, licemjerno upozorava hrvatske vlasti na nečovječno postupanje prema izbjeglicama, ispod stola nerijetko aplaudira zadovoljno trljajući dlanove što je nečija noga bila dovoljno snažna da šutne taj prokleti čamac za spašavanje kojim se naivna muslimanska, prljava i crna sirotinja pokušala domoći obećane obale. Tako je Evropa, ubijajući najmanje od njegove braće, razapela i samog Hrista, uništila ono što je najviše željela spasiti.
I tako je, evropski komesar za proširenje EU Oliver Varhelyi, čije je imenovanje predložio upravo Viktor Orban, dogovorio s Miloradom Dodikom održavanje posebne sjednice Narodne skupštine RS koja će pokrenuti rušenje bosanskohercegovačkih institucija i secesiju RS. Tom istom Dodiku (koji je bez imalo sumnje puno veća prijetnja sigurnosti BiH, ali i Evrope, nego islam) Orban je, u ime mađarske vlade, odlučio darovati sto miliona eura finansijske pomoći te se, kao i Zoran Milanović, usprotivio njemačkom prijedlogu uvođenja sankcija. A ostali šute ili nešto nejasno petljaju.
Kao što Jevreji nisu mogli vjerovati da bi ih neko želio izbrisati s lica zemlje samo zato što su Jevreji, a onda je uslijedio holokaust, tako ni Sarajlije nisu vjerovali kad je počelo granatiranje s okolnih brda, a onda je uslijedilo 1.425 dana opsade i genocid u Srebrenici. Antisemitizam je živ i danas, a islamofobija još i življa. Bauk kruži Evropom, bauk fašizma.