Pristup američkog predsjednika Josepha Bidena Narodnoj Republici Kini je pažljivo balansiranje na ivici. S jedne strane, Peking je prijetnja za nacionalnu odbranu i dugoročni strateški konkurent. S druge strane, on je ključni partner za suočavanje s egzistencijalnim globalnim izazovima poput klimatskih promjena. Bijela kuća se paradoksalno pozicionirala da prihvati Peking u uskom nizu područja saradnje, dok se istovremeno priprema za dugotrajno takmičenje u sigurnosti, jer je budućnost sasvim nejasna, piše Ryan Bercaw u članku koji je objavio The National Interest.
Sjedinjene Američke Države i Kina nikada nisu “riješile“ svoje razlike, ali su uvijek nalazile načina da ih drže pod kontrolom. Ovaj sistem više ne funkcionira, jer je Kina izgubila interes za njega, izlažući njihov odnos povećanim previranjima i neizvjesnostima. Bijela kuća pokušava izvući najbolje iz veoma loše situacije i ostati fleksibilna kako bi se pripremila za bilo koji scenarij koji može donijeti strateško nadmetanje, sve do rata, uključujući i njega.
Umjesto sastanka, kratko rukovanje
Diplomatija je temelj međunarodnih odnosa. Washington stoga daje prioritet jačanju komunikacijskih kanala s Pekingom u pokušaju da pomogne stabilizaciju njihovih turbulentnih odnosa. Prvobitni samit državnog sekretara Anthonyja Blinkena u martu 2021. godine s Kinom više je ličio na verbalnu borbu nego na diplomatski sastanak, zlokobno postavljajući veoma niska očekivanja u vezi s tim kako će se odnosi razvijati u narednim godinama. Bidenov sastanak s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom u novembru 2022. godine na sličan način nije promijenio ovu sumornu perspektivu.
Washington se suočava s grubom istinom da je vođenje značajne diplomatije teško kada druga strana ne uzvraća uslugu. Naprotiv, Peking uporno koristi razgovore na visokom nivou kao oružje, kako bi pokazao svoje nezadovoljstvo. Kineski “veliki zid sitničavosti“ služi kao impozantna prepreka za postizanje diplomatskih pomaka. Ipak, Bijela kuća se pošteno potrudila.
Washington je u maju ponudio da se ministar odbrane Lloyd Austin sastane s kineskim kolegom Li Shangfuom na marginama dijaloga Shangri-La u Singapuru. Peking je odbio, odlučivši se, umjesto toga, za kratko rukovanje. Blinken je u junu otputovao u Peking, da se sastane s Xijem. Obe strane su govorile o hitnoj potrebi za stabilnošću, ali posjeta nije uspjela postići osnovni cilj – nastavak vojnih pregovora. U julu je specijalni izaslanik za pitanja klime John Kerry posjetio Peking kako bi pokušao postići sporazum o klimi između dva najveća svjetska zagađivača. I ovo je rezultiralo neuspjehom.
Bijela kuća se fokusira na Tajvan
Uprkos cijeloj ovoj priči, Kina tek treba uzvratiti na ove posjete slanjem barem jednog izaslanika u Washington. Savjetnik Bijele kuće za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan jezgrovito je izrazio ovaj nesretni nesrazmjer napora i rezultata, rekavši: “Ne posmatramo ove posjete kao posjete koje su polučile rezultate ili ishode posebnih politika“.
Dok je hladna reakcija Pekinga zamrznula diplomatski napredak, njegove zlonamjerne akcije u inostranstvu zaoštrile su takmičenje u oblasti sigurnosti na relaciji SAD – Kina i dovele nekoliko ključnih učesnika na stranu Washingtona. U augustu je Biden učestvovao u prvom trilateralnom samostalnom samitu s liderima Japana i Republike Koreje. Sve tri strane su dale zajedničku izjavu kritičku prema Pekingu i obećale su da će proširiti i produbiti saradnju na polju sigurnosti. Važno je dodati da su ponovo potvrdile posvećenost miru i stabilnosti u Tajvanskom moreuzu, koji se smatra najvjerovatnijim potencijalnim žarištem u regiji.
Bijela kuća posvetila je poseban fokus Tajvanu, jer se suočava s mračnom perspektivom kineske aneksije, koja tvrdi da je ova otočna demokratija sa samoupravom odmetnuta pokrajina. Biden je, u više navrata, javno izjavljivao da će SAD braniti Tajvan ako bude napadnut, što je u suprotnosti s desetljećima utvrđenog protokola da ostane neodređen po tom pitanju. Iako ne predstavljaju formalnu promjenu politike, ove izjave naglašavaju da budući potencijalni sukob oko Tajvana opterećuje predsjednikove misli. Imajući ovaj scenarij na umu, Washington je dao odobrenje Tajvanu za program stranog vojnog finansiranja, koji suverene države obično koriste za finansiranje kupovine američkog oružja, uz paket oružja vrijedan 345 miliona dolara.
‘Neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj’
Teorija crvenog pomaka tvrdi da se svemir širi u svim smjerovima – baš kao i teritorijalne pretenzije Kine, koje su Indiju, Vijetnam i Filipine približile Washingtonu. U junu su SAD i Indija ponovo potvrdili snažniji sigurnosni odnos, proglasivši da su “među najbližim partnerima na svijetu“. Najvažnije, Washington je osigurao opredijeljenost premijera Narendre Modija da se pridržava međunarodnog pomorskog poretka zasnovanog na pravilima, čime je otvoren put za doprinos Indije suprotstavljanju rastućoj kineskoj prisili u Južnom kineskom moru.
Očekuje se da će ovog septembra Vijetnam i SAD unaprijediti diplomatske veze na “strateško partnerstvo“ u stilu klasičnog odnosa po principu “neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj“. Ova odluka je nesumnjivo motivirana željom Hanoja da zadrži političku i sigurnosnu autonomiju od Kine. Vijetnam stalno gradi veze s regionalnom sigurnosnom arhitekturom predvođenom SAD-om, što pokazuju bolje veze Hanoja s Južnom Korejom i najavljeni planovi za isti korak s Australijom kasnije ove godine.
Sigurnosne veze SAD-a i Filipina prošle su suštinski reset na najbolji mogući način. Washinton je dobio pristup u devet novih baza za zajedničku obuku s filipinskim oružanim snagama i bio je domaćin najveće godišnje kombinirane američko-filipinske vojne vježbe ove godine. U slabo prikrivenom pokušaju suprotstavljanja rastućoj sklonosti Kine da koristi prinudu kako bi nametnula svoje sporne pomorske zahtjeve Manili, Washington je ponovo potvrdio posvećenost Članu 5. Sporazuma o međusobnoj odbrani SAD-a i Filipina iz 1951. godine.
Podrška Pekinga ruskoj agresiji na Ukrajinu
Međutim, uspjesi Washingtona u prostoru konkurencije nisu ograničeni na Indo-Pacifik. Stavovi Evrope prema Kini pogoršali su se zbog podrške koju Peking pruža Rusiji u invaziji na Ukrajinu, što stvara prilike za SAD. U julu su sve članice NATO-a, njih 31, ponovile dugogodišnju kritiku Washingtona prema Pekingu, u oštroj izjavi kojom osuđuju kinesku političku, ekonomsku i vojnu prisilu kojom se ciljaju evropski saveznici. Neuspjeli pokušaj Kine da se predstavi kao neutralna strana u ratu u Ukrajini također je pomogao da se Evropska unija potakne da se pridruži SAD-u u borbi protiv kineskih dezinformacija i antitržišnih trgovinskih praksi.
Pristup Bidenove administracije prema Kini, iako nije univerzalno uspješan, vješto uzima u obzir činjenicu da Peking ima pravo glasa. Ostavljanje otvorenih vrata za diplomatiju pruža Pekingu izlaz za deeskalaciju tenzija, ali odluka o tome na kraju ipak ostaje na Xiju. SAD je “doveo konja do vode, ali ga ne može natjerati da pije”. Slično i u području sigurnosti, Xi bi lako mogao odabrati da pokrene sukob oko Tajvana ili da ga slučajno pokrene zbog spornih potraživanja u Južnom kineskom moru.
Strateško nadmetanje s Kinom ne znači pretpostavku da je rat neizbježan, ali znači učiniti sve što se može da se on spriječi, postupajući odgovorno i spremno ako do njega dođe. Usmjeravanje odnosa SAD-a i Kine prema boljoj saradnji izvan je kontrole Bijele kuće, Pentagona ili Kongresa. Dok Peking ne uzvrati jednakom mjerom na diplomatske geste Washingtona, strateškom nadmetanju će nedostajati jasno definirane granice i rizik nestabilnosti ostat će stalno prisutan. S obzirom da nema jasnih alternativa, Washingtonu je najpametnije da se nastavi nadati najboljem, a pripremati za najgore, piše The National Interest.