Nije im do trenera ni terena, ne ubi ih (više no minulih sezona) ni konkurencija, a plate im ne kasne. Pa, ipak, fudbaleri Sutjeske nikako da pripišu sva tri boda, a kamo li da povežu dvije-tri pobjede.
Ko da im više povjeruje u obećanje da će dati sve od sebe, da će izgarati do posljednjeg sudijskog zvižduka, da će slaviti…, kad, vjerovatno, više ni sebi samima ne vjeruju? Kako da se opravdaju pred navijačima, kad su u 12 mečeva osvojili svega 16 bodova i sad dijele šesto mjesto na tabeli, upravo s Danilovgrađanima, koji su im održali čas fudbala prije dva dana?
Tim koji je s najvećim ambicijama ušao u novu sezonu posljednji put je pobijedio prije više od mjesec i to Podgoricu. Budućnost, koja se u gradu podno Trebjese, tradicionalno, doživljava kao najveći rival sad im bježi devet bodova, a ima i utakmicu manje.
Izgubili su „plavo-bijeli“ prije dva dana 3:0 od Iskre, prethodno od Budućnosti 1:0, a prije vječitog derbija su podijelili bodove s fenjerašem i malo uspješnijim Titogradom.
Vjerovatno se toliko jadnim učinak Nikšićana ne bi ni doživljavao da nijesu na vrijeme angažovali iskusnog trenera i produžili ugovore s većinom najkvalitetnijih igrača. Dragan Radojičić je stručnjak koji je sa znatno gorim timom (bar se tako čini) Sutjesci donio prve dvije titule u istoriji. Nije, valjda, da s nekoliko godina više trenerskog iskustva ima manje znanja i menadžerskih sposobnosti?
U rukovodstvu kluba su i dalje ljudi koji su bili i posljednjih nekoliko sezona, kada je Sutjeska osvojila pet trofeja (četiri titule i Kup). Dakle, ni u tom grmu ne leži zec. A igrači… sve „ime do imena“, bar za crnogorske prilike.
Među stativama Giljen – golman koji je oborio sve rekorde po broju utakmica bez pogotka, ispred njega iskusni Bulatović, Cicmil, Šofranac, Stijepović… – igrači s višegodišnjim crnogorskim prvoligaškim iskustvom i slavom, na sredini terena Janković, Vuković, Grivić, Mitrović, Vlahović… – kojima je, takođe, davno očvrsla kost. U timu je Ćetković, koji je lani i zvanično biran za najboljeg igrača u Crnoj Gori. Kojaševića sezonama unazad svi priželjkuju, jer je igrač odluke i rješava pitanje pobjednika kad potonu i posljednje nade, a tu je, sa neospornim kvalitetima, i Raičević. U napadu je Marković – stalni konkurent za trofej namijenjen prvom strijelcu lige, pa Adrović – jedini fudbaler koji je postigao više od stotinu pogodaka na crnogorskim prvoligaškim igralištima… Da se i ne pominju mladi, talentovani, brzonogi… Osmajić, Marušić, Bubanja, Eraković, Pajović, Dubljević, Janjić, Bojović…
Evropsko takmičenje je ostavilo na njih traga (ali i njihovi konkurenti su igrali međunarodne mečeve, pa su se uzdigli), pa korona virus ih je „šklepio“, teške povrede i višesedmične pauze imali su Cicmil i Kojašević, pehovi su se nizali kao na filmskoj traci… Realno, falilo je Nikšićanima i sportske sreće, ali sve to ne može biti alibi za mizernih 16 bodova u 12 mečeva!
Pitaju li se prvotimci Sutjeske zbog čega se gradi zapadna tribina, vrijedna 4,6 miliona eura, i misle li da će ih neko gledati sa nje narednog ljeta (sve da i korona do tada prođe)? Kako su odigrali prvu trećinu šampionata logičnije je da se bore u borbi za baraž nego protiv nekog evropskog kluba, a o tituli… Malo skeptičniji rekli bi – Titula je završena priča. Bar za ovu sezonu i za Nikšićane.
No, sezona je duga i što prije treba pronaći odgovor na problem. Možda samo treba još jednom podsjetiti prvotimce Sutjeske da se golovi broje, a šanse nabrajaju.
Do tada će se svi koji se kraj Bistrice ne pitaju pitati bar sebe – Što bi ovim momcima te padoše?