Studija sumnje Petra Porobića

Piše: Stanko Radulović

Kada se Petar Porobić 1997. godine iz Bečeja vratio u Crnu Goru i preuzeo Jadran iz Herceg Novog crnogorski vaterpolo bio je na silaznoj putanji, a dva bokeljska rivala na niskim granama i sa plejadom veoma mladih, ali talentovanih igrača koji su tek u godinama koje dolaze trebali da stasavaju i polako ulaze u prvi tim.

Porobić je odmah shvatio da nema mnogo vremena i da su ti golobradi dječaci biseri koje treba i brusiti i čeličiti odmah.

Iako je važio za opreznog i odmjerenog čovjeka prilikom davanja izjava Porbić već u prvim danima na klupi Jadrana pokazao i hrabrost i viziju stručnjaka sa nevjerovatnim darom da prepozna trenutak kada i sa kim treba započeti podmlađivanje tima.

Te sada već davne 1997. godine Porobić je u prvi tim Jadrana uveo golobrade dječake od kojih koji su većina još išli u osnovnu školu – Vladimira Gojkovića, Borisa Zlokovića, Filipa Trajkovića, Predraga Jokića, Miloša Šćepanovića, Nenada Milanovića, a nešto kasnije i Aleksandra Ivovića i Andriju Prlainovića… I svi su sa izuzetkom Nenada Milanovića postali crnogorski reprezentativci i vaterpolisti po kojima je Jadran tih godina bio prepoznatljiv u cijeloj Evropi.

Znao je Porobić tih godina kakve bisere u timu ima, ali je i znao koliko još treba sa dječacima od 14 godina, jedino je Gojković bio nešto stariji (16 godina), da se radi kako bi postali igrači oko kojih će da se vrti budućnost Jadrana, ali i tada jugoslovenskog vaterpola.

“Ti dječaci imaju veliki talenat, mogu da izrastu u ozbiljne igrače, ali pred njima je mnogo rada, i treba sa njima biti strpljiv, treba im dozirati i rad, igru, ali i pristutnost u medijima. Oni jesu super talenti, ali su to još uvijek djeca i treba ih usmjeravati i oblikovati na pravi način. Neki od njih čak i sada razmišljaju da napuste vaterpolo i da se posvete školovanju, a višestruko su talentovani i za vaterpolo i za nauku, zato je zadatak svih nas još ozbiljniji”, govorio mi je tih godina često Porobić.

A ti golobradi dječaci su stasavali pod budnim okom Petra Porobića i izrastali u velike vaterpolo zvijezde i već 2000. godine stigli do velikih finala sa Bečejom koji je tada bio prvak Evrope i okosnica reprezentacije Jugoslavije, uz Mađarsku najbolje selekcije na planeti.

Vjerovatno presudan trenutak u Porobićevoj trenerskoj karijeri je ostavka Nikole Stamenića nakon Evropskog prvenstva u Firenci, kada je nakon toga morao da “delfine” vodi kao selektor na FINA kupu, gdje je doživio ubijedljiv poraz od Mađara u grupi (11:3), koji su nakon toga namjestili utakmicu sa Hrvatskom i izbacili SR Jugoslaviju iz borbe za medalje.

Porobića taj poraz nije slomio, ni pokolebao, naprotiv dodatno ga je motivisao da vrati Kemenjiju milo za drago na nekom od narednih takmičenja.

Porobić je prionuo još studioznije poslu i bukvalno doktorirao na Mađarima, a Kemenji će nakon toga popiti nekoliko baš gorkih piliula od Porobića na najvećoj svjetskoj sceni.

Već u sezoni 2000/01. godine bilo je jasno da generacija koju predvodi Porobić ima veliku budućnost, finala sa Bečejom i poraz u finalu Kupa nakon produžetka, potom antologijski mečevi sa Posilipom u polufinalu Kupa pobjednika kupova bili su nagovještaj ogromnih uspjeha. Posilipo je nakon neviđene krađe ušao u finale, ali su svi već tada u Evropi pričali o tim dječacima iz Jadrana koji su još uvijek išli u školu i bili prvo učenici, pa tek onda vaterpolisti, a već igračine.

Mađarima je vratio žestoko nekoliko puta, na Svjetskom prvenstvu u Montrealu 2005. godine, potom u finalu Svjetske lige u Beogradu kada je Kemenjija potukao do nogu (16:6) u meču za trofej, finalu Svjetskog kupa u Budimpešti i i naravno u Malagi 2008. godine.

A ta Malaga je odmah nakon referenduma bila nezamisliv san, ipak i Porobić i čelnici VSCG vjerovali su da se već 2008. godine može do učešća na Evropskom prvenstvu i san su pretočili u javu, a tamo se desilo čudo.

“U tom trenutku nismo ni znali da li ćemo imati priliku da uđemo u proces kvalifikacija za Evropsko prvenstvo u Malagi i Olimpijske igre u Pekingu. Tri mjeseca smo bili u potpunoj neizvjesnosti”, pričao je u godinama nakon Malage Porobić.

U Malagu smo doputovali kao talentovana selekcija koja može da iznenadi, ali niko u Evropi nije vjerovao da će baš Crna Gora na debiju postati evropski šampion. Gotovo niko, sem Porobića.

Španci su Crnogorce 4. jula dočekali povicima sa bazena “donde e sta Montenegro” (gdje je ta Crna Gora),a  13. jula ispratili ovacijama i kao nove evropske šampione.

Crna Gora je bila centralna tema svih medija u Španiji i svih novinara koji se bave vaterpolom, svi su se pitali, ko je ta Crna Gora i gdje se ona nalazi, tražili je na svojim kartama i divili se čudu da zamlja sa jedva 50-tak vaterpolista ruši sve pred sobom kao debitant an Evropskom prvenstvu.

U Malagi je Crna Gora postala prva zemlja u istoriji vatepola koja je kao debitant na nekom velikom takmičenju osvojila odmah zlatnu medalju, a Porobić je Kemenjiju i svim ostalim vaterpolo trenerima pokazao da je najbolji trener Evrope, a to je značilo i planete.

Nažalost, spletom nesrećnih okolnosti Crna Gora je na Olimpijskim igrama u Pekingu ostala bez medalje, ali je bilo jasno da su presudile sitnice i sreća koja je tih dana bila na strani rivala.

Porobić je bio oprezan i odmjeren stručnjak, često je sumnjao i u već dokazano, i baš zbog toga bio veliki trener. Mađarska je dominirala svjetskim vaterpolom, imala je velike zvijezde, najbolje igrače na svijetu, a Porobić je sumnjao u to, nije mu bilo dovoljno to što su olimpijski šampionini, znao je da imaju slabe tačke i on ih je studiozno tražio i pronalazio.

Danas kada Porobića više nema iza njega su ostali uspjesi, ali i plejada velikih igrača koji su njegovi učenici, i vizionarstvo jednog trenera koji je do najvećih rezultata stizao kroz ”studiju sumnje”.