Dejan Milojević je ostavio dubok trag u jugoslovenskoj košarci, a to znači u reprezentaciji i svim klubovima u kojima je igrao i sa kojima je osvajao trofeje, a trofeje je osvajao i kao igrač i kao trener.
Iza sebe je ostavio brojne impresivne partije da se ljubitelji košarke povremeno sjećaju majstorstva košarkaša koji je plijenio ponašanjem na terenu i izvan njega.
Nekadašnji kapiten Mege, kasnije i Partizana Rade Zagorac prisjetio se događaja kada je Milojević bio njegov trener i kada je kasnio na popodnevni trening jer je zaspao, a za sve okriovio dijareju.
“Izmišljam prvu stvar koja mi je pala na pamet i šaljem fizioterapeutu poruku od straha: ‘Kasniću, imam hroničnu dijareju’. Stižem na trening, kasnim 40 minuta. Novica, Varda i cijela ta ekipa sa zadovoljstvom kreću da citiraju šta sam rekao, ne staju. Deki mi prilazi, smije se, kako se samo Deki smije i govori riječi koje do danas ne blede: ‘Sada ću ti reći nešto, a ti se potrudi da nikada ne zaboraviš. U životu ćeš se pronaći u svakavim situacijama. Biće teško i neprijatno, ali zapamti – nikada nemoj da se plašiš istine. Ma koliko teška bila, hrabro stani iza nje’. I nisam se više plašio, zbog Dekija”.
Druga priča koju je podijelio podjednako mu je značajna…
“Bilo je to u mojoj pretposljednjoj godini u Partizanu. Životno ubjedljivo najteža, bez elana, želje za druženjem, igranjem… Jedna potpuna životna letargija. Dugo se nismo čuli, ali me zove jednog jutra: ‘Zovem te samo da ti kažem, ako misliš da niko na svijetu više ne vjeruje u tebe, griješiš. Ja vjerujem i ja ću uvek da vjerujem. Ako hoćeš da pričamo, možemo, a ako te smaram, a vjerujem da te smaram, aj’ zdravo”.
Rade Zagorac je svoju priču o Milojeviču završio sljedećim riječima:
“Dvanaest godina kasnije, u vječna lovišta putuje moj zauvijek omiljeni trener, nekadašnji idol i moj prijatelj. Hvala ti za vrlinu. Najdublje saučešće njegovoj porodici: Nataši, Nikoli i Maši”, zaključio je Zagorac.
Velikani poput Dejana Milojevića nikada neće biti zaboravljeni.