Juče je u Beogradu održan 36. Beogradski maraton koji je okupio veliki broj atletičara, tačnije 10.500 trkača iz 64 zemlje i pobjednici su svi koji su pokušali da pretrče stazu dugu 42.195 metara…
Mnogima je rezultat bio na prvom mjestu, nekima jurnjava za rekordima, a nekima samo trka zadovoljstva i prilika da pokažu kako prijateljstvo može biti veliko i plemenito.
Zato fotografija nedjelje, a vjerovatno i mjeseca, možda i godine, stiže iz glavnog grada Srbije, sa 36. Beogradskog maratona na kojoj navijač Partizana u invalidskim kolicima ispred sebe gura prijatelja koji navija za Crvenu zvezdu.
Fotografija, za današnje vrijeme gotovo nestvarna, kao iz neke mašte pjesnika iz romantičarske ere svjetske književnosti, koji budi sjećanja na neka davna vremena kada smo svi mi prije svega bili ljudi i ljubitelji sporta, pa tek onda sportisti.
A nekada su fudbaleri Partizana i Crvene zvezde, može i obrnuto, išli na utakmicu sa svog stadiona pješice kroz onaj park što dijeli dva stadiona na Topčiderskom brdu i često neobavezno časkali sa navijačima oba kluba. Danas je nešto tako nezamislivo, danas bi to bilo opasno po život.
Navijači Partizana i Crvene zvezde su takođe na derbije često putovali zajedno, razilazili bi se na autoboskoj ili željezničkoj stanici i ponovo sretali na istom mjestu i vraćali se svojim kućama.
Navijači kluba koji je pobijedio u derbiju išli bi sa stadiona sredinom ulice, dok bi poraženi išli trotoarima i na taj način pobjedniku pravili neku vrstu pobjedničkog špalira.
Ipak, dvojica prijatelja sa jučerašnje slike 36. Beogradskog maratona pokazali su da svi mi možemo biti pobjednici trke na 42.195 metara ako damo sve o d sebe, a ponajviše svoje duše. Maratonci iz Beograda pokazali su kako izgledaju pobjede, a ne podjele!