Uspješna rukometašica Budućnosti i reprezentativka Crne Gore, Majda Mehmedović rođena je 25. maja 1990. u Baru. Rukometom je počela da se bavi sa 13 godina. Ponosna je na sebe i svoje dosadašnje uspjehe. U razgovoru za Meridian Sport, Majda nam je otkrila svoja očekivanja vezana za Olimpijske igre.
Još jedne Olimpijske Igre u tvom životu, još jedna mogućnost da se predstaviš na velikoj sceni, da li poslije toliko vremena na terenu postoji i malo treme?
Olimpijske igre su san svakog sportiste, a ja taj san živim već tri puta. I prethodna dva puta sam igrala srcem i adrenalin je bio tako veliki da tek poslije utakmice mogu da stanem i shvatim “Bože pa ovo je Olimpijada”. Treme nema ali uzbuđenje iz dana u dan raste, srce kuca brže jer jedva čekam da zaigram prvu utakamicu.
Jedna si od predvodnica ove generacije, među onima sa najdužim stažom, da li te inspiriše uloga liderke, koliko je teško biti pravi uzor djevojkama koje dolaze?
Nije teško zato što sam kao mlada djevojka već bila u redovima prvog tima kada su lideri bili sada naši treneri, Bojana Popović i Maja Savić. Trudim se da se postavim kao one kada su u pitanju mlade saigračice, da im pružim pomoć i svo znanje koje posjedujem, kako na terenu tako i van njega. Došle su te godine u kojima sam ja jedan od lidera i to mi prija jer sam za to radila cijelog svog života.
Očekivanja javnosti su uvijek velika, pogotovo zbog rezultata ženske rukometne reprezentacije godinama, koji rezultat bi za tebe bio uspjeh u Tokiju?
Sama ta kvalifikacija je veliki uspijeh ali naravno, medalja, a da se dođe do iste svakako treba mnogo kockica da se poklopi. Ono što bi za mene bio uspjeh je da se iz Tokija vratimo srećne, zdrave, iskusnije i ako Bog da sa medaljom oko vrata jer ja ne sumnjam da će moje lavice opet ostaviti život na terenu.
Na turniru u Podgorici dokazali ste vrijednost i klasu, mlađe djevojke sa svakom sledećom utakmicom napreduju, fali Milena zbog iskustva uz specifične razloge odsustva, ali čini se da atmosfera zajedništva može opet da bude jak faktor na OI?
Naše mlade nade čine veliki dio ove reprezentacije i tu su iz razloga što igraju i treniraju svim srcem i pomno upijaju svaki naš savjet i pokret. Većina nas je još od protekle sezone iz “Budućnosti” navikla na mlađe igračice, njihovu energiju i stav. Toliko smo se uklopile da se godine primjećuju samo na papiru i to ćemo nadam se i dokazati. Milena će faliti, naravno, ali mi ćemo se fokusirati na pobjedu kao da je ona sa nama da nas vuče kad je najteže i grli kad se pobjeđuje. Na kraju krajeva Milena će biti tu uz nas, samo neće igrati.
Odbrana ili napad, šta bi moglo da bude naše jače oružje na narednom takmičenju?
Odbrana je oduvijek bila naše najjače oružje pa će tako biti i ovog puta. Napad dosta zavisi i od protivnika ali polovina terena na kojoj se branimo je naše polje.
Da li bi za nas mogla da predložiš, koje ekipe, osim crnogorske reprezentacije, treba pratiti u Tokiju i ima li neki rival kojeg bi valjalo izbjeći?
Smatram da su svih 12 ekipa izuzetne. Naravno Norveška, Rusija i Francuska su standardne 3 ekipe koje su uvijek plasirane na vrhu i vječiti favoriti, ali jako je teško reći koga bi valjalo izbjegnuti jer na OL apsolutno su svi fokusirani i maksimalno motivisani i spremni za velike stvari. Ima takođe dosta ekipa koje ne igraju evropski rukomet, koje manje poznajemo igrački. Tako da srećno svim reprezentacijama.