Vidojković: Srbija propada zbog velikosrpskog nacionalizma

Najnovija medijska kampanja u Srbiji koju je potaklo kratkotrajno hapšenje glavnog urednika Informera, bliskog predsjedniku Aleksandru Vučiću, ponovo je u prvi plan izbacila novinare koji otvoreno kritikuju vlasti sa istočne strane Drine. Objašnjeno najjednostavnijim žargonom, ako urednik Informera može u zatvor, kako to da su oni koji konstantno “blate” i kritikuju vlasti, na slobodi? I tako, u srbijanskoj javnosti se ponovo priča o „izdajnicima“, među kojima je i Marko Vidojković, pisac, novinar, umjetnik i muzičar koji je nedavno napustio Srbiju zbog silnih prijetnji smrću koje je godinama dobijao.

Posljednje djelo Vidojkovića, autora 12 knjiga i dobitnika nagrade „Kočićevo pero“, bestseler iz 2021. nazvan “Đubre”, koje govori o realnosti Srbije pod postojećim režimom, u kojem sve počiva na kriminalu vladajuće elite i njenih podanika, imalo je ogroman odjek, no, ono je bilo samo jedna od karika lanca mržnje koji ga je zbog silnih kritika na račun vlasti, sve čvršće ovijao.

Na kraju, Vidojković je napustio Srbiju.

– Na početku mogu reći da nijesam ja odlučio da napustim Srbiju. Nekoliko međunarodnih organizacija procijenilo je moju bezbjednosnu situaciju i bukvalno su me natjerali na hitnu relokaciju. Stručnjaci su ocijenili da je situacija u kojoj smo supruga i ja živjeli posljednjih godina neizdrživa i da pod hitno moramo biti sklonjeni ne bismo li izašli iz života pod neprekidnim prijetnjama i kampanjama – rekao je on u  razgovoru  za Al Jazeeru koji je vodio sa nepoznate lokacije.

Prema njegovim riječima, Srbija je zatvor za svakoga ko se usudi da kritički govori o režimu i ide mimo te trasirane priče o zlatnom dobu, velikim uspjesima, „srpskom svetu“ i svega onoga što se nabija u mozgove ljudima od strane režima i njegovih medija.

– Na jednom od protesta 2019. u Pančevu prvi put sam uporedio Srbiju sa zatvorom zbog onih koji su otišli iz Srbije jer u njoj nijesu mogli naći sreću. Tada sam rekao – ‘kada si u zatvoru, jedina ti je želja da odeš iz zatvora, a kada odeš, posljednja ti je da se tamo vraćaš’.

Sada sam u situaciji kao da sam izašao iz zatvora. Pogrešno sam pretpostavljao da je Srbija neko bojno polje u kome ja vodim neku borbu za bolje društvo, demokratiju, ljudska prava… Ne, to je zatvor u kome imamo upravnika, čuvare i robijaše, a među robijašima su, što je najgore, oni kojima se sviđa što su u zatvoru. Meni je krajem 2022. zaista pregorelo. Nisam mogao da sedim u sredini u kojoj su članovi moje porodice pod neprekidnim stresom zbog mene i onog što radim. Kad sam se obratio međunarodnim organizacijama, i ja sam imao u mislima neku privremenu relokaciju, čisto zato što se onakav način života može porediti sa pokušajem ubistva. Razočaravajuće je koliko brzo do istog tog zaključka dođu strani eksperti kad ih suočiš sa dokazima i onime što ti se dešavalo. Oni kažu ‘vaš način života je neizdrživ i tako ne može da se živi, već samo razboli i umre'“.

Šta su vlasti radile na sve prijetnje o kojima govorite?

– Vlasti su generator prijetnji. U tome i jeste najveći problem, što su sve prijetnje koje sam dobijao posljedica sledećeg modus operandija – neko iz vrha režima reaguje na nešto što sam rekao ili kritikovao, napravi od mene metu, a onda njihovi mediji uđu u kampanju koja me predstavlja izdajnikom. Kako se ona zahuktava, kreću prijetnje smrću. Uvrede neću ni da spominjem, one su bile svakodnevne i mjere se u hiljadama. Izuzetno mi je drago što nijesam više među takvim narodom. Ne bi bilo mudro očekivati od režima koji generiše mržnju prema neistomišljenicima, kampanje, prijetnje…, Da će nešto da riješi. Možemo pričati o jednom i po riješenom slučaju. Kažem ‘i po’, jer sumnjam da je u jednom slučaju riječ o žrtvenom jagnjetu. Tužilaštvo ne odgovara, do policije ne možeš niti doći, a i da dođeš, imaš u vidu da je tadašnji ministar unutrašnjih poslova bio Aleksandar Vulin, koji mi prijetio hapšenjem. Šta onda očekivati?

Da li Vaša relokacija znači i da odustajete od borbe za neku bolju Srbiju, da prihvatate poraz od onih koje ste opisali u svojoj knjizi “Đubre”?

– Borbu sa slobode nastavljam još jače nego dok sam bio u „zatvoru“. Primjećujem tek sada koliko sam bio stegnut autocenzurom. Misliš da daješ sve od sebe, misliš da si iskren, a onda shvatiš koliko si tema izbjegao jer znaš da će ti se čitav “srpski svet” sručiti na glavu ako nekoliko puta pomeneš Srebrenicu ili ono što ti smeta kod srpskog nacionalizma. Ako kreneš da pretjeruješ, stići će te kazna. Tek sada to primjećujem, jer opušteno pišem i govorim. I tada sam bio glasan, ali kada jednom kažeš da se u Srebrenici dogodio genocid, odmah dobiješ prijetnju klanjem na kućnom pragu. Uvijek odmah dobiješ po njušci od režima. Za takve stvari nema milosti dok god je taj nacionalistički narativ dominantan u srbijanskom društvu.

Mislite li da bi neka druga vlast u Srbiji bila bolja?

– Ne vidim alternativu, jer je osnovni problem u tome što bi prava alternativa trebalo da bude građansko-liberalna, a ne nacionalna. Bojim se da je ta industrija nacionalnog transa, kako je rekla istoričarka Dubravka Stojanović, koja je započela još 80-tih godina, a kojom je srpski narod zatrovan od strane nacionalističke elite, bespovratna. Niko nije pokušao da nas vrati u rikverc, već se forsirala nacionalna priča da bi Srbi trebalo da žive u jednoj državi i kako su srpske zemlje apsolutni prioritet. Ne vidim da je iko od toga odustao, izuzev nekih marginalnih faktora. Da Vučić i njegova mafija izgube vlast, sjutra bismo imali jednu apatiju, crnu rupu sa gomilom nacionalističkih stranaka, koje su nacionalističke da bi se dodvorile glasačkom tijelu. To je ono što je najstrašnije. Ti ideali iz doba 80-tih i Slobodana Miloševića pretvorili su se u kalkulaciju za glasove jer se nije radilo na edukaciji glasača. Zato danas niko ne može otvoreno govoriti o tome šta se dešavalo u Hrvatskoj, BiH i Kosovu i Metohiji.

Kako onda zamišljate način da Srbija bude bolja? Šta bi se moglo desiti da se situacija promijeni?

– Ne vidim način da će biti bolja. Mislim da Srbija srlja u propast. Možda se već nalazi u propasti zato što se propast jedne zemlje ili naroda ne dešava u jednom danu. Prisustvujemo propasti Srbije i srpskog naroda upravo zbog paradoksalno velikosrpske nacionalističke politike. Gomila naroda se raselila a njom se upravlja maćehinski – a ne domaćinski. Zemlja je zatrovana, voda je zatrovana, ljudi su zatrovani. Ne vidim budućnosti, što ne znači da bi trebalo da se objesim, niti ja, niti neko drugi ko drugačije misli. Moramo po nekom nagonu da nastavimo da radimo, samo je pitanje šta ćemo da radimo.

Rekao bih da su meni u zatvoru Srbija prošle najbolje godine za pisanje knjiga. Užasne muke sam imao pišući “E baš vam hvala” i “Đubre”. Te knjige jesu bestseleri, ali smučile su mi se, jer sam ih jedva pisao, u najgorim mukama. Ni u jednom trenutku ih nijesam pisao u miru nego usred rata koji sam vodio za takozvano bolje sutra i Srbiju. Nije ništa strašno ako jedna zemlja propadne, strašno je što pojedinci koji žele dobro toj zemlji propadaju boreći se i gube svoj jedan jedini život u uzaludnoj borbi. Traće ga kao da će imati nekih novih 11 godina koje su izgubili pod Miloševićem ili skakutali u mjestu pod takozvanim demokratskim vlastima. A bile su demokratske što zato što nijesu proganjale živote svojih kritičara.

Svi ovi problemi, elite, njihovi podanici i kriminalne grupe koje ste opisali u knjizi nijesu problem samo Srbije, već i drugih zemalja ove regije. Postoji li za sve nas svjetlo na kraju tunela?

– Ta je slika posljedica nezavršenih ratova, ostanka na vlasti kriminogenih i ratnohuškačkih elita, prije svega u Srbiji, kao najvećoj od zemalja, ali nacionalizam se dobro prodaje svuda na Zapadnom Balkanu. Nacionalizam kao oruđe za zavađenje građana i bogaćenje kriminalnih elita. Ni u jednom društvu ne postoji zdrava ekonomija, a u rijetkim je zdrava demokratija. Rekao bih da je na Kosovu demokratija prilično zdrava, jer se tamo dešavaju određene promjene. I u Crnoj Gori ima demokratije, jer se vlast mijenja na izborima. U Srbiji to ne vidimo. Vlast je nesmjenjiva, jer to nije vlast, već organizovani kriminal.

Rrat u Ukrajini. Šta za Vas znači “neutralnost”?

– Stav Srbije je kukavički. Odavno je trebala da zauzme stav koji je u potpunosti u skladu sa politikom Evropske unije i SAD-a. To se nije desilo. Srbija ima veliko opterećenje, naročito predsednik, jer je svoju imperiju u ovoj deceniji gradio na idolopoklonstvu Putinu. Teško se sada otrgnuti od heroja i spasioca kakvim se predstava Putin u Srbiji, jer to sigurno ima svoju cenu. Rusija jeste ekonomski prisutna u Srbiji, ali mnogo je prisutnija EU. Bojim se da je Rusija prisutna u Srbiji na najgori način. Vučić je dužan Putinu za opstanak na vlasti, za korištenje sve tehnologije i metoda Putina za opstanak na vlasti i obračune sa neistomišljenicima i kritičarima. Ne može sada tako lako da kaže da je Putin ratni zločinac. Srpski režim je isprao mozak ogromnom broju stanovništva koje i dalje veruje da je Ruska Federacija nama najbliža država. Putin je čak i omiljeniji od Vučića.

Kad je riječ o odnosu Srbije prema susjedima, BiH, Kosovu i Crnoj Gori, kako biste ocijenili njenu politiku?

– To je teška tema, jer, otkako se pojavila teorija o “srpskom svetu”, za koju ne znam je li izašla iz srpskih ili ruskih mozgova, radi se na namjernoj destabilizaciji regiona. Kad se pogleda stanje u Republici Srpskoj, to je zastrašujuće, a to ne bi moglo bez zelenog svjetla iz Srbije ili Rusije. Kada vidimo kako se vrše pregovori sa Kosovom i da se u danima kada bi trebalo da se primjenjuje tzv. sporazum, koji je po mom mišljenju fijasko, dešava paljenje automobila sa kosovskim tablicama na sjeveru Kosova, hapšenje onih koji su osumnjičeni, pa onda prijetnje ustankom Srba na sjeveru, to govori koliko su bili uspješni pregovori Vučića i Kurtija. Isto je zastrašujući uticaj velikosrpskih nacionalista na izborima u Crnoj Gori. Podržali su pobjednika, i vlast i opozicija u Srbiji.

Meni je drago što se Jakov Milatović zasad ponaša suprotno od onoga kako bi srpski nacionalisti voljeli. On neće priznati Kosovo, produbiće saradnju sa NATO-om i obećava da će Crnu Goru za pet godina uvesti u EU. To je ohrabrujuće, ali čovjek je tek došao na vlast i ima puno nepoznanica vezanih za njega. To što je iz Srbije dobio tapšanje po ramenu nije ohrabrujuće, ali njegovi potezi zasad jesu. No, mi smo u situaciji da treba da se tresemo za izbore u cijelom regionu, zbog uticaja Srbije, a jasno je da taj uticaj ne može u skorije vrijeme biti spriječen. Samo se bojim da nekome ne prekipi sa takozvane druge strane i da taj neko ne krene u obračun silom sa takozvanim srpskim narodom, odnosno, Srbijom. Da se to ne prelije u nasilje i oružani sukob, jer bi haos na ovim prostorima savršeno odgovarao Rusiji.