Na sarajevskoj pijaci Markale prije tri decenije se dogodio masakr u kojem je ubijeno 68 i ranjeno 142 građana, a preživjeli mještani glavnog grada Bosne i Hercegovine kažu da bol i slike užasa ne blijede i da je svaka naredna godišnjica sve teža.
Intoniranjem himne Bosne i Hercegovine, polaganjem cvijeća, molitvom i minutom ćutanja u ponedjeljak, 5. februara će u Sarajevu biti obilježen Dan sjećanja na sve ubijene i ranjene građane Sarajeva od 1992. do 1995. godine i 30. godišnjica masakra na sarajevskoj pijaci Markale.
Prvi od dva masakra na pijaci Markale, u centru Sarajeva, dogodio se 5. februara 1994. godine između 12.10 i 12.20 sati, kada je s agresorskih položaja, koji su se nalazili na području Mrkovića, ispaljena minobacačka granata kalibra 120 milimetara. Granata je pala na prepunu pijacu, ubivši 68 građana, dok ih je 142 teže i lakše ranjeno.
Pijaca i zatvorena Gradska tržnica Markale u starom dijelu Sarajeva, granatirane su u dva navrata. Nakon februara 1994. godine, u masakru na samom kraju rata, 28. avgusta 1995. godine, kod Gradske tržnice Markale poginula su 43, a rajena 84 civila.
Najprometnija sarajevska pijaca Markale i tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. bila je jedno od mjesta snabdijevanja stanovnika opkoljenog grada. Na tom mjestu se trgovalo prehrambenim proizvodima i svim onim što je na bilo koji način moglo poslužiti građanima Sarajeva da prežive teške ratne dane i opsadu, uključujući i razmjenu informacija.
Upravo zato, u borbi za golo preživljavanje u gradu pod opsadom tog kobnog 5. februara na pijaci Markale je bila i Vahida Tvico, koja je u razgovoru za Anadolu istakla da su sjećanja na masakr i dalje svježa, da prizore krvi i dalje vidi pred očima i da joj je svaka naredna godišnjica te tragedije sve teža i teža.
“Svaki dan je bio kritičan. Kad god sam išla, snajperi su gađali, ali išla sam pa šta Bog da. Bila sam tačno ovdje tog dana kad je granata pala. Počela sam da bježim, ne znam gdje, ni kud, muž me je hvatao. Ne znam šta se desilo. Ne znam ni kako sam pročula od one detonacije. Kad sam vidjela šta je bilo i koliko je krvi tu, onesvijestila sam se. Jednostavno ne možeš gledati to“, kazala je Tvico.
Prisjetivši se stravičnih prizora masakra na Markalama, Tvico je kazala da joj je i dalje pred očima slika poginule žene čija glava je bila na stolu, a trup pored pijačnog stola.
“Od straha mi je srce stalo. Tijela, ruke, noge, svukud su bila tijela“, kazala je Tvico i dodala da su sugrađani kupili tijela žrtava i automobilima u prtljažnicima vozili u bolnice.
Ističući kako joj je i danas teško pričati o toj traumi, Tvico je kazala da samo oni koji su to vidjeli mogu znati koliki je to užas bio.
“Muž se ovdje rukovao s kolegom iz mjesne zajednice koji je bio na biciklu. Tad je pala granata. Točak je bio savijen i na mjestu je ostao mrtav. I to sam vidjela i onda počela bježati“, kazala je Tvico.
Tvico je u ratu izgubila i sina, a brinula je i o bolesnoj kćerki.
“To se je desilo 10. juna 1993. godine. Nosila sam sina mrtvog… Onesvijestila sam se kad smo stigli u bolnicu“, kazala je Tvico.
Ova hrabra žena je na kraju razgovora kazala da joj jeste teško, ali da joj je jedina želja da djeci bude bolje, da više nigdje ne bude svađa i ratova.
Obilježena 30. godišnjica masakra u ulici Oslobodilaca Sarajeva na Dobrinji
Delegacija Kantona Sarajevo položila je danas cvijeće i odala počast na mjesto masakra u ulici Oslobodilaca Sarajeva iza broja 3, u naselju Dobrinja. Na tom mjestu, prije 30 godina, poginulo je devetero građana, dok ih je 16 teže i lakše ranjeno.
Tog kobnog dana poginuli su: Saida Baličevac, Osman Hebibović, Emin Kolar, Enver Mustagrudić, Muškija Pribinja, Mirsad Spahić, Selma Spahić, Aiša Šito i Jadranka Tenžera.
Osim delegacije Kantona Sarajevo, obilježavanju su prisustvovali članovi porodica ubijenih, te delegacije gradskog i općinskog nivoa, predstavnici udruženja žrtava, učenici Gimnazije Dobrinja i Osnovne škole “Ćamil Sijarić“.