Srbi, jebo vas Mladić!

Piše: Dragan Banjac, Izvor: Tacno.net

Drage komšije/susjedi, pogotovo ste mi dragi and mili svi koje ste uspjeli da odete iz balkanske krčme, vi koji živite život dostojan insana, ljudskog stvora u Švajcarskoj (misleći na drugaricu rođenu istog dana kad i moja neznatnost što bi rekao moj drugar Svetislav Basara), i vi koje nikad neću da razumijem – zašto se zanimate za ovaj glib, blato, balkansku kaljugu.

Evo danas u nekad slobodarskom Beogradu gdje su, recimo i to, dubrovački galebovi poslije sezone redovno obilazili svoje osvojene Beograđanke na Dančama, Banjama, Kolorini ili na Lokrumu, neki potpuno drugi možebit zadugo na tu temu cementiran BG, čuva sramno parče fasade, nedaleko od Slavije. Zašto (većinski) Beograd čuva dio zgrade u kojoj, siguran sam, svi stanari ne mogu da spavaju zbog gada, narisanog lika ratnog zločinca rođenog 12. marta 1943. godine u Božanovićima, opština Kalinovik, srez Sarajevo. Kakve on ima veze s Beogradom!?

Tom „Jugoslovenu“ u personalnom listu FNRJ – Državni sekretarijat za poslove narodne odbrane, persolanla uprava (PS/2002) stoji da je „izučavao“ (31180, valjda VES), pješadiju a ne klanje i ubijanje naše dojučerašnje sabraće. Taj nečovjek se izmetnuo u opakog oficira JNA, riješenog da istrijebi dojučerašnuju muslimansku (i hrvatsku) braću u bivšoj zajedničkoj domovini/otadžbini.

Pogledi su nam se sreli onog kobnog julskog dana u Srebrenici, znate već koje godine. Sa srpske/srbijanske strane o toj sramotnoj akciji bosanskih Srbosa svjedočili smo (na terenu) samo pokojni Zoran Petrović Piroćanac i ja. Pitao ga je: „Ko ti je ovaj?“ Zoran kaže: „Ne brini, Srbin je, generale, kad ti kažem. Moj pomoćnik“. “Znam ja ko je on, vidjeću ko od mojih ima laku ruku da ga prekolje…“ Preživio sam. Hvala, Zoranu!

Pređimo na stvar. U centru najveće srpske varoši neki „umjetnik“ je naslikao tog zlikovca i „mural“ već mjesecima stoji u Njegoševoj ulici. I tu ima neke simbolike jer crnogorski vladika je, svjedoči njegova poezija istrebljivao Turke i poturice.

Ali, koliko god da je Beograd uvaljan u nacifašističko vučićevsko blato klice građanskog otpora postoje. Danas su ga (utorak, 9. novembra) definitivno „zalile“ Aida Ćorović i Jelena Jaćimović, aktivistkinje za ljudska prava. Ščepali su ih „civilni policajci“ i odveli u vračarsku policiju na ispovjed. Poslije su ih pustili, ali onaj koji je to aminovao nije sklonio policijski kordon koji je i dalje štitio zlikovčev lik. Ćorovićeva je poslije izlaska iz policije rekla da je ta bruka „lice predsjednika Srbije Aleksandra Vučića“ i da grijeh ide „na njegovu dušu”.

Naravno, ON se ne oglašava. Čekam momenat. Da presudi onome čemu je bio inicijator. „Od onog časa kada se sredinom 2012. godine pred novinarima pojavio prvi put sa naočarima na nosu, manje oko lika, više oko djela Aleksandra Vučića pletu se različite zavrzlame, verbalne konstrukcije i pravi mali ratovi riječi“, bilježi (Danas, 03. januar 2017) najbolji srbijanski novinar poslednjih nekoliko decenija Slaviša Lekić.

Najviše je, kaže, jezik rabio na zavadi dvije škole mišljenja: jedna je zagovarala tezu o preobraćenom Vučiću koji je okrenuo leđa jednoj provizorno okopanoj politici; druga je, podržavajući teoriju o presvlačenju, ipak naglašavala da je supstanca politike koja ga je izbacila na javnu scenu ostala gotovo nedirnuta. ON se od starta povratka na vlast nije dao omesti, odavao je utisao čovjeka koji ima pravo na sve i to je pravo širio oko sebe; čovjeka koji sam sebe gura u središte svega i očekuje od okruženja da ga gura u sve; čovjeka koji vjeruje da je sve što je dobro za njega (Lekić), dobro i za državu. I nije dugo trebalo da se u većinskom puku formira mišljenje, godinama već duboko ukorijenjeno, da nacionalni interes i nacionalna bezbjednost zavise jedino od njegovog opstanka na vlasti.

Najveći srpski nevaljalac unio je vremenom usiljeni osmejak, lažnu spontanost, vještačku opuštenost i više niko ne priča o čovjeku koji neprestano patetiše („Nije mi problem ni da me ubiju, naživio sam se“). Koja bedastoća, rekli bi Zagrepčani. Ne umije da organizuje obaveze i dnevne aktivnosti. Nevaljalac kao papiga ponavlja da nikad ne radi kraće od 12 časova/sati, ponekad uvjerava (88 odsto vernika) da radi i 19 sati na dan, a da im je poručio da djela i po 25 sati dnevno – povjerovali bi mu.

Lekić je pronašao da se javno hvali „nehigijenom“ („Bio sam u Abu Dabiju, nisam se okupao…“ Ako neko razabira o njegovom psiho-profilu mora da se upita kako mu je Dragan V. Vučićević (sin Joša preduzimača) častan i pošten čovjek, iako je bruka novinarske profesije. Okružio se protuvama. Jedan od „izabranih“ (Goran Cvetanović) lokalni šerif u Leskovcu svojevremeno je na groblju otvarao toalet, prvi baja Kraljeva otvarao je semafor, stranačke sluge u Kovinu – ogradu škole! Keramičar, neki Gašić bio je ministar a kada ga je Svemoćni AV sklonio jer je nepristojno dobacivao novinarki prilikom vraćanja (sada je šef unuke UDBE, zvana BIA) je rekao da je keramičar dugo bio izvan vlasti.

Naravno, on se ne srami Siniše Malog, Nebojše Stefanovića i Jorgovanke Tabaković, plagijatora doktorskih radova. Ili nešto ranije kada je vojvoda četnički vojvoda Tmislav Nikolić vladao Srbijom sa kupljenom („Da sam znao da je ovako lako završio bih još jedan fakultet“) diplomom.

Gledamo i čitamo proteklih dana kako mu podilazi ubogi Bakir Izetbegović. Iako bi to trebalo da su posla Šefika Džaferovića, predsjednik SDA BiH nutka se da S NJIM divani, oko izgradnje autoputa Beograd-Sarajevo i koječega još. On je dobar sa ovom srpskom stranom, kaže Bakir misleći na AV, i da s njim nešto udevera. Vjerovatno neće deklaraciju o Srebrenici!

S NJIM niko ne treba da priča, treba ga ostaviti njegovim televizijama i drugim medijima da obmanjuje ovaj tutmez-narod u gore navedenom procentu i da vlada koliko mu se ćefne.

Nema te laži koju srpski Karl Fridrih Hijeronim Minhauzen ne može da „proda“ svetini. Ne baš davno reče da je bio najmlađi predsjednik vlade u istoriji Srbije, iako je na toj listi tek – dvadesetosmi!

Koliko znam nije se oglasio o muralu. Čeka, kako rekoh da presudi. I nije ON više ovdje problem, problem su procenti o kojima sam govorio. Zato, još jedna poruka iz naslova teksta u čemu mi je „pomogao“ časni Splićanin Boro Dežulović: Srbi, jebo vas Mladić!

(Tekst sam započeo duboko iza ponoći. I dok sam jutros namjeravao da dodam desetak redova – telefon. Iz Trsta se javlja Bogdan Tanjević. Ide izokola, osjećam to u njegovom glasu, a onda kaže da je umro Slaviša Lekić. Nebrojeno puta sam napisao da je bio iznad svih nas, a sada ovdje samo kratko dodajem da od danas niko ovdje nije najbolji. Koja tuga)