Deklasificirane geografske karte predstavljaju sadržaj koji više nema oznaku tajnosti, a on i s vremenskim odmakom može biti zanimljiv javnosti. Tako je obavještajna agencija CIA prije nekoliko godina objavila karte Jugoslavije koje su mnoge iznenadile. Jedna je iz 1981. godine, a druga, ona iz 1998., je vojna. Tu je i jedna karta središnjeg Balkana iz 2000., na kojoj se djelimično nalazi i Hrvatska.
SAD je inače bio prilično zainteresovana za Jugoslaviju koja je u vrijeme hladnog rata bila važna država. Tako je 2007. objavljen dokument od 20. novembra 1970. godine, u kojem se govori o “snagama koje su decentralizovale političku vlast i kontrolu unutar Jugoslavije više nego u bilo kojem drugom komunističkom društvu”, piše Večernji.
“Pitanje je hoće li te snage podriti centralizam u Jugoslaviji, a izgled posttitovske stabilnosti neće postati jasan još neko vrijeme. U svakom slučaju, karakter Jugoslavije se mijenja, a posljedice eventualnog rezultata sve su važnije za Jugoslavene, Ruse i Zapad”, piše u uvodu dokumenta, u kojem se citira i izjava crnogorskog komuniste i disidenta Milovana Đilasa o mogućnosti sovjetske intervencije u Jugoslaviji.
U ovom dokumentu već se govori o poslijetitovskoj Jugoslaviji, što ne čudi jer je Tito već bio u poodmakloj dobi, no umro je tek 10 godina poslije. CIA je već tu naslutila krvavi raspad Jugoslavije.
“Potencijal za katastrofu je stvaran”, piše u dokumentu u kojem se upozorava da bi Hrvati, ako Edvard Kardelj ili Kosta Crvenkovski nakon smrti Tita budu tražili njihove ostavke, mogli krenuti prema secesiji koja bi se u tom slučaju mogla spriječiti jedino vojnom akcijom pod srpskim i crnogorskim generalima.
“Dovede li se to do ekstremnog zaključka, to bi moglo značiti građanski rat”, piše u dokumentu. Takođe se navodi kako Kardelj u borbi protiv republičkih lidera ima samo Titov lični autoritet i vojsku.
“Nakon Titove smrti ostaće samo vojska”, piše u dokumentu.
U dokumentu se ističe i da su Slovenija i Hrvatska znatno bogatije od drugih djelova Jugoslavije i naglašavaju hrvatske težnje prema nezavisnosti.
Pri kraju dokumenta nalazi se rječnik, a pod “Hrvatska” ističe se kako se njome gotovo hiljadu godina upravljalo iz Beča i Budimpešte, dok je Dalmacija imala znatno drukčiju istoriju od ostatka zemlje te da je bila zemlja pirata, trgovaca i dugogodišnja kolonija Venecije.
Kosmopolitiskiji Dalmatinci, ističe se, ne dijele tako snažno militantni nacionalizam ostatka Hrvatske te su, barem između dva svjetska rata, bili skloniji proglasiti Srbe pobjednicima i jamcima nezavisnosti od neslavenske dominacije.