Ko je Vučićev čovjek koji je dobio zadatak da Crnu Goru pretvori u Srbiju na moru?

Piše: Vlado Vurušić

Za Crnogorce se nekako na našim prostorima ustalila predrasuda da su lijeni i teško pokretljivi, pogotovo ljeti kad se i kamen na Lovćenu užari. No, ovog ljeta ruše se svi stereotipi, jer što su više temperature, to su političke strasti usijanije.

Crna Gora je ponovno na istorijskoj prekretnici, gotovo apokaliptičnoj – kad se odlučuje hoće li opstati kao samostalna i zasebna nacija ili će nestati u “srpskom svetu”. Sadašnja vladajuća garnitura, iako je razlika samo u jednom skupštinskom glasu, namjerava provesti potpunu promjenu strateške, političke, etničke, moralne, kulturološke, povijesne i društvene paradigme Crne Gore.

Potpuni salto mortale – od suverene zemlje i nacije žele napraviti tek bezličnu “Srbiju na moru”, a Crnogorce svesti, kako je to formulisao bivši, sada pokojni patrijarh Irinej – na zavičajnu odrednicu ništa veću od Šumadinaca. Izvesti zemlju iz NATO-a, okrenuti Rusiji i, u konačnici, vratiti se majčici Srbiji. Ovo je borba za opstanak ili nestanak, koliko god to možda zvučalo sudbinski i kataklizmički.

Porfirijeva podrška

Trenutna kriza vlade može gurnuti zemlju u daljnje podjele, sukobe i neizvjesnu budućnost. Naime, sukobi unutar prosrpske vladajuće koalicije (između manjih i većih prosrpskih ultraradikala) došli su do kulminacije, u kojoj najjača, ali ipak nedovoljno jaka da može sama, Demokratski front, želi srušiti takođe prosrpskog, ali nešto blažeg premijera Zdravka Krivokapića te zapasati sve.

Lider krajnje desnog prosrpskog DF-a Andrija Mandić, nakon što je zadnjih dana boravio u Moskvi i Beogradu, pa i kod patrijarha SPC-a Porfirija, koji mu je dao podršku za njegovu političku agendu, krenuo je u konačni, mada riskantni obračun s Krivokapićem, uz svesrdnu pomoć Aleksandra Vučića i Srbije.

“Kap koja je prelila čašu” bila je prvo smjena ministra pravosuđa Vladimira Leposavića, koji je negirao genocid u Srebrenici, a potom je crnogorska Skupština izglasala Rezoluciju o Srebrenici, što je u Beogradu shvaćeno kao “nacionalna izdaja”, a sami se Krivokapić po provučićevskim medijima nazivao “gorim i od Pavelića”.

Iz DF-a su poručili da je to “bruka” i antisrpska politika Krivokapića te da se “iznova sotonizuje srpski narod, Srbija i RS, da se Srbima udara žig genocidnog naroda”.

Prosrpskim snagama i Beogradu se žuri kako bi ovladali Crnom Gorom, pa je DF krenuo o ofanzivu kako bi instalirao svog čovjeka – Miodraga Lekića, a taj posao mora obaviti Andrija Mandić, najistureniji eksponent i provodnik beogradsko-moskovske “crnogorske politike”, kako ne bi bilo nikakvih iskakanja te kako bi se provela potpuna pacifikacija Crne Gore i onemogućio povratak procrnogorskih snaga na čelo države. Čovjek čudnih političkih putanja.

U politici se pojavio u trenutku raspada Jugoslavije, kad su već počeli puhati vjetrovi rata. No, tada se Mandić, kao i njegov sadašnji poslovno-etnički subrat Milorad Dodik, kao član raspadajućeg Saveza komunista, našao u tim turbulentnim vremenima uz tadašnjeg premijera oronule Jugoslavije Ante Markovića i njegovog uzaludnog Reformskog pokreta.

Nakon propasti države, sistema koji je i Markovića otpuhao u ropotarnicu istorije, okrenuo se na razvalinama socijalističke ekonomije izniklom privatnom biznisu i dobro zaplivao u muljevitim privatizacijskim vodama, a onda shvatio da se u tim prevratničkim ratnim biznis-vremenima treba osloniti na onoga kojeg smatraš jačim – Slobodana Miloševića, te postaje pragmatični nacionalist-poduzetnik. Tako je bio i zamjenik ministra trgovine u jednoj od vlada SR Jugoslavije, nekada zajedničke srpsko-crnogorske države, kada ga je, kažu, baš krenula poslovna karta.

Politička pozadina

Mandić se ne ograničava samo na tom finansijskom planu, treba mu i politička pozadina, pa tako postaje i četnički vojvoda, ali sumnjivog integriteta jer ga konkurentski četnici sumnjiče da je titulu dobio od vojvode Mila Rakočevića “mjesec dana nakon njegove smrti”, mada on tvrdi da je sve obavljeno po četničkim uzusima u kući beranskog vojvode Milana Dobrašinovića.

U vrijeme ratova u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu politički je aktivan, a svoje “zvjezdane” trenutke taj diplomirani metalurški tehnolog doživljava tijekom kampanje za samostalnost Crne Gore, kada se svesrdno bori protiv neovisnosti kao šef Nove srpske demokratije, mada su mu iskopali da je na prvu godišnjicu crnogorske neovisnosti, 2007. godine, ujutro bio na protivcrnogorskom skupu, a popodne na američkom razaraču u Boki kotorskoj slavio Dan nezavisnosti.

U crnogorskom procesu vijeka bio je osuđen na pet godina zbog učestvovanja u pokušaju državnog udara 2016. godine, koji je osmišljen, kako tvrdi sud, u “rusko-srpskim obavještajnim kabinetima”, ali se amnestirao dolaskom na vlast.