Izvor: Al Jazeera Balkans
U politici je malo vjerovatno da bi dva neočekivana sastanka, što se održavaju istovremeno s procesom koji se odvija u suprotnom smjeru od onoga koji zagovaraju akteri koji se iznenada susreću, mogla biti puka slučajnost i koincidencija. Sa sigurnošću možemo reći da to što su se u zagrebačkoj kancelariji Predsjednika Republike sastali hrvatski predsjednik i Milorad Dodik, a u beogradskoj kancelariji Predsjednika Srbije tamošnji predsjednik i Dragan Čović, i to upravo na dan kad je hrvatski premijer Andrej Plenković ugostio Mathewa Palmera, izaslanika Biden-Harris administracije zaduženog za reformu izbornog sistema u BiH, a dan prije početka Palmerove posjeta Sarajevu, ne može biti slučajnost.
Balkanski napad
Pogotovo ne, kad znamo da je Palmer počeo „razmatrati” reformski paket i da je očito u Zagrebu dobio podršku za pravac u kojem misli voditi tu reformu. Već je neko vrijeme bilo očito da hrvatski premijer, iako sistemski koristi terminologiju koju je uveo Dragan Čović, pa govori o modelu „legitimne reprezentacije”, zapravo podržava primjenu onoga što se naziva „Füleovim modelom”, a vrlo je interesantno bilo to što je u razdoblju koje je prethodilo ovom „otvaranju paketa”, dakle, u razdoblju kad su se na operativnom nivou vjerovatno vodili intenzivni dogovori, Dragan Čović zašutio i stvorio utisak da je „makaze i platno” prepustio Plenkoviću i da je hrvatski premijer postao taj koji se s međunarodnom zajednicom dogovara u ime Hrvata u BiH.
Zanimljivo je i to da je, nakon prošlog kruga Palmerove političke misije na Balkanu, postalo očito da se Vlada u Zagrebu i izaslanik američke administracije „dobro razumiju”, ali se predsjednik Milanović potrudio da minira to razumijevanje. Primitivno je balkanski napao Palmera zbog najave da će nacionalne odrednice u Ustavu BiH i izbornom zakonu morati biti izostavljene, kako bi se spriječilo ograničavanje pasivnog biračkog prava pripadnika manjinskih zajednica, što od BiH zahtijeva potreba sprovođenja presuda Evropskog suda za ljudska prava, izrečenih u nekoliko slučajeva, od kojih je najpoznatiji predmet Seidić-Finci.
Milanović je bahato poručio Palmeru da neka nacionalne odrednice uklanja u Teksasu. Jasno je bilo da Milanović ne govori američkoj politici, koja ga, uostalom, sluša jednako kao što sluša i Milorada Dodika, koji je već pod američkim sankcijama, ili Aleksandra Vučića, kojem se američka izolacija za sada samo smiješi. To je bila poruka podrške radikalnoj politici Hrvata u BiH i poziv Čoviću da se odupre Amerikancima, a da će pritom imati podršku barem jedne institucije u Hrvatskoj.
Uprkos tome, Čović je šutio sedmicama. Nije se čuo niti onda kad je već nezadovoljstvo njegovom šutnjom počelo kuvati u Beogradu, a kad se politika izolacije manjeg entiteta u BiH, zbog Dodikove radikalske politike i najave razbijanja institucija države, počela jasno nazirati. Nije progovorio niti onda kad je nezadovoljan Čovićevom šutnjom Vučić na svom sastanku s Dodikom banjalučkog klijenta uputio na to da počne razgovarati s predstavnicima Bošnjaka, prije svega, Bakirom Izetbegovićem, a da ohladi odnose s Čovićem i bosanskohercegovačkim Hrvatima.
Ipak, kad se prijetnja sankcionisanjem Dodikove politike formalizovala, banjalučkom hazjajinu podršku nije dao samo njegov beogradski gospodar, nego i pobratim iz Mostara. Očito, ruske su duboke veze proradile. Kao što je od Vučića zatraženo da projekat destabilizacije BiH, koji sprovodi Dodik, a snažno podržava Rusija, zbog svojih, a ne radi interesa Srba u BiH ili radi interesa Srbije, podrži najavom Dodikove zaštite od kažnjavanja, tako je i Čović morao prekinuti tišinu u koju se zavio.
Dok je Palmer u Zagrebu razgovarao s onim ko stvarno kreira hrvatsku vanjsku politiku – premijerom, pokrenuta je akcija stvaranja utiska kao da se neki akteri, koji su se našli u izolaciji od evropske i američke politike na Balkanu, vraćaju u fokus interesa.
Realna moć
Iako su realna moć i uticaj Aleksandra Vučića, autoritarnog vladara Srbije, neuporedivi s uticajem i moći marginalnog lika hrvatske politike, Zorana Milanovića, koji nema niti političke moći, niti poluga društvenog uticaja, niti marljivosti potrebne da bi se nametnuo kao autoritarni vladar, a koji jedino autoritarnom strukturom ličnosti i prezirom prema demokratskom poretku, atlantizmu i evropskim vrijednostima, sliči Vučiću, u predstavi koju su odigrali u utorak 26. oktobra, dva su predsjednika preuzela iste uloge. Time što je primio međunarodno izolovanog Dodika, s kojim trenutno niko i nema potrebe razgovarati, stvara se utisak kao da postoji neka „Milanovićeva politika prema BiH”, a istovremeno i kao da Dodik ima s kime u međunarodnoj zajednici razgovarati. Jednaka je svrha Čovićevog puta u Beograd. I njime se stvaraju dva pogrešna, neutemeljnena utiska: da Vučić ima ikakav uticaj na evropsku i atlantsku politiku prema BiH i da Čović nije zapao u međunarodnu izolaciju, pa da neko ima potrebu čuti njegovo mišljenje.
Kad bi se radilo samo o predstavi namijenjenoj hranjenju sujete dvojice autoritaraca, prezrenih od američke i evropske politike, dva sastanka održana istog dana, bila bi tek jeftina farsa. Međutim, među njima postoji i vrlo opasna, patogena veza – interes ruske politike.
Kao što će Rusija učiniti sve da spriječi prevladavanje konflikta na Kosovu i da zamrznuti konflikt učini permanentnom krizom na rubu Evrope, koju je moguće povremeno zaoštravati, već prema političkim interesima autoritarnog režima Vladimira Putina, tako je i Bosna i Hercegovina zamrznuta država koja atlantskim strukturama i Evropskoj uniji predstavlja stalan, ili latentni ili manifestni problem. Pragmatična američka politika to dobro razumije, i zato joj je cilj potisnuti patogeni ruski uticaj s Balkana i u nekoliko malih koraka stabilizovati BiH.
Koncept koji sprovodi Palmer nije „epohalan” i nije odgovor na sve probleme Bosne i Hercegovine, a pati od istog nedostatka generisanog američkim pragmatizmom, kao i Daytonski sporazum. Pogrešno je reći da bi američka politika pogodovala nacionalističkim populistima, što je česta ocjena onoga što donosi ovaj paket izborne reforme.
“Prirodno stanje”
Neki, koji inače dobro razumiju stanje u BiH, vrlo kritički govore o tome da se ovim modelom „pakira treći entitet”. Istina je da je ova reforma izbornog sustava, ograničena isključivo na Federaciju BiH, nesavršena i nedovoljna, jer izgleda kao da je Federacija ta koja generiše krizu u ovoj državi. Koncept Federacije osmišljen je u Washingtonskom sporazumu iz proljeća 1994, koji je godinu i po prije Daytona omogućio prekid neprijateljstava Hrvata i Bošnjaka u BiH i obnovu njihovog savezništva, a struktura koju je stvorio trebala je biti strukturom države nakon rata, kad joj se pridruže i bosanski Srbi. To je trebala biti struktura jedinstvene visoko decentralizovane države u kojoj su svi građani i narodi ravnopravni na cijeloj teritoriji BiH.
Umjesto takve strukture, američki je pragmatizam doveo do Daytonskog sporazuma koji je priznao posljedice rata i stvoreni su uslovi u kojima u manjem entitetu nema niti ravnopravnosti svih građana, niti nacionalne ravnopravnosti, niti zaštite manjina, a danas se stvara utisak kao da je poredak u ovom etnički očišćenom i genocidom definisanom entitetu „prirodno stanje”.
Naravno, evropska i atlantska intervencija u BiH sada se svodi na sprečavanje daljnje erozije BiH, nakon Daytonskog sporazuma, a ruski klijenti, koji, kao što vidimo, djeluju usklađeno, dakle, i Vučić i Milanović, i Dodik i Čović, zagovaraju „povratak izvornom Daytonu”. U njihovom čitanju to je nastavak erozije BiH, nastavak stvaranja nestabilnosti i nastavak maksimalizacije dobiti u destabilizaciji Evrope i euro – atlantskog prostora, a u korist kremaljskog gospodara, Vladimira Putina.
Iako je cilj ove četvorke opstrukcija demokratske konsolidacije BiH, možda nije loše da su ovako jasno i javno pokazali svoje (u odnosu na jedinstvenu i samoodrživu BiH zle) namjere. Možda ih to dovodi korak bliže tome da se providna, slabo vidljiva, mreža njihove izolovanosti zgusne i da postane po njih vrlo mračna.