Piše: Vlado VURUŠIĆ
U Generalnoj skupštini UN-a većinom glasova (84 za, 19 protiv i 68 suzdržanih) usvojena je Rezolucija o genocidu u Srebrenici. Dakle, tu nije ništa sporno.
Konačno, kamere su zabilježile vrhunac Vučićeva političkog kiča usred UN-a. Vidjeli smo patetično zgromljenog Aleksandra Vučića nakon objave rezultate glasanja, ministar vanjskih poslova Marko Đurić saosjećajno ga tješi dok se on poput nokautiranog boksača ogrće u srpsku zastavu i vida rane.
No onda se sabrao i poraz, po obrascu mita o kosovskoj bitci, nastoji prikazati kao pobjedu. I to na način kao kada izgubite 5-1, ali to nema veze jer ste vi poveli ili imali više auta. Naime, nakon glasanja većina je srpskih portala u svojim prvim reakcijama odražavala upravo ono što se dogodilo, odnosno da su svi napori opiranja Rezoluciji, a nije baš jasno zašto se Srbija toliko opirala, propali.
No s vremenom su na Vučićev mig promijenili retoriku za 180 pa se od napisa “Usvojena sramotna Rezolucija”, “Zapamtićemo sve one koji su glasali protiv nas”, “Osuda Srbije” ili “Srbi proglašeni genocidnim narodom” (mada ništa takvo u Rezoluciji ne piše i nikome nije bila takva namjera) okrenulo na tragikomičnu i grotesknu propagandu zavaravanja za unutrašnju upotrebu – “Svijet stao uz Srbiju”, “Poraz Zapada”, “Nisu uspjeli da nam stave žig genocidnosti”. Po gradovima su izašli ljudi sa srpskim zastavama i na ulicama slavili kao nakon neke sportske pobjede. A u središtu svega bio je opet – On.
Aleksandar Vučić kao konačni svetac svih svetaca, heroj svih heroja, Srbin svih Srba. Vučić je u svom elementu. On tradicionalno uživa u ovom porazu jer je zapravo još više vezao Srbiju za sebe i Srbe učinio svojim taocima. No zašto je Vučić toliko insistirao i divljao oko toga da je Rezolucija protiv Srbije i da će Srbima na leđa nabaciti kolektivnu krivicz i proglasili ih genocidnim narodom? To je radio iz nekoliko razloga.
Prvo, zato da Srbima “dokaže” da su “sami na ovom svijetu”, da ih svi mrze, ali on je tu, jedini i jedinstven, koji ih može spasiti. Takva mu je misija. Drugo, da definitivno pokaže da ne želi biti dio onoga čemu kulturološki i geografski pripada – dio Evrope. Isplivale su sada najniže antievropske strasti te okretanje Rusiji i Kini, svjesno postajući njihov vazal.
Treće, i zapravo vrlo ili najviše zabrinjavajuće, to insistiranje na “srpskoj genocidnosti” – što, ponovimo, niko i nikada nije ni rekao ni zapisao u Rezoluciji – znači neodustajanje od ratne politike, odnosno pripremu za nove sukobe. Naime, time se unaprijed traži opravdanje za eskalaciju odnosa sa susjedima.
Pogledajmo kako se Vučić i njegovi mediji obračunavaju s Crnom Gorom, koja je glasala za Rezoluciju. “Crna Crna Goro”, “Potrčko moćnika”, prijeteći se upire prstom u Podgoricu, a posebno zahvaljuje “srpskom narodu Crne Gore”.
Nije ta teza slučajna jer Vučić svjesno brka lončiće – kaže da će ovo samo pogoršati međuetničke odnose u regiji, i posebno u BiH, a upravo je on taj koji ih ovakvim ponašanjem svjesno pogoršava. No kontradiktoran je i skače sam sebi u usta.
Potvrda toga je da je samo koju minutu nakon izglasavanja Rezolucije Milorad Dodik kazao da nakon ovoga više nije moguć suživot Srba i ostalih u BiH te da pokreće postupak razdruživanja. Postavlja se pitanje – ako je to “poraz Zapada” i “pobjeda Srbije”, zašto se onda Rezolucija uzima kao povod i razlog za “izlazak” iz BiH? Pa zar i Vučić nije rekao, ponovimo – “nisu uspjeli da nama nametnu genocidnost”? Ako je tako, zašto Dodik i dalje insistira na tome i traži secesiju? Možda zato što je Vučićev premijer Miloš Vučević odmah dao podršku Dodiku: “Srbija je uz Republiku Srpsku.”
Dakle, ovolika halabuka oko Rezolucije i njeno namjerno krivo tumačenje i čitanje su prisutni zbog daljnje destabilizacije regije, u prvom redu BiH i Crne Gore, jer Vučić nije odustao od velikosrpske memorandumsko-miloševićevske politike, koje je i on bio dio. U tome je cijela stvar.
Namjerna kriva interpretacija Rezolucije je usmjerena daljnjoj destabilizaciji regije, u koju se sada, vidimo, otvoreno pridružuje i Mađarska, a sve za interese Putinove Rusije. O ovome bi trebalo razmisliti svi obožavaoci Viktora Orbána, poput Stjepe Bartulice i ostalih iz “orbanofilskog” Domovinskog pokreta i Mosta.
Sumnjamo da će oni to shvatiti. Zanimljivo će biti vidjeti hoće li uslijediti kakva reakcija zato što je optužio Njemačku da je prijetila državama koje su htjele glasati protiv. A i to je napravio svjesno i, vjerovatno, na vole iz Moskve, koja je koristila isti retoriku.
Da je Vučić zarobio Srbiju svjedoči i reakcija srpske opozicije, koja je ostala na njegovom tragu. Dragan Đilas tako smatra da je Rezolucija “zaista loša i izazvaće tenzije u regiji”; za bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića “Rezolucija nema potreban legitimitet”; a za predsjednika Nove Demokratske stranke Srbije Miloša Jovanovića Rezolucija je “pokušaj da se laž pretvori u istinu i time ponizi srpski narod, ugrozi opstanak Republike Srpske i potvrdi zapadno viđenje jugoslovenske krize, po kojem su Srbi najveći krivci za rat”.
Dakle, zato Vučić i vlada autokratski i zato će još dugo drmati Srbijom, ali i biti prijetnja regiji.
On je političar i iskompleksirani i frustrirani čovjek koji ne zna ništa drugo da radi osim da ponižava, zlostavlja, slabije od sebe, da uništava, otima, razara, da glumi, da se krevelji, vara, da brutalno laže, da prisiljava, maltretira, izaziva zlu krv, pravi raskole i sukobe, kako u Srbiji tako i u susjedstvu. Njemu je mir duboko stran, a agresija jedini oblik komunikacije sa svijetom. Zato je Vučić najveće zlo za Srbiju i region. Dok je on na vlasti, nema mira i stabilnosti na Balkanu.