“Crkva glavna ideološka udarna pesnica srpskog nacionalizma, Dodik spreman i na oružani sukob uz pomoć Putina”

Izvor: Al Jazeera

Prije ili kasnije Srbima će se obiti o glavu nakazna politika koja uporno odbija da shvati da su Crna Gora, BiH i Hrvatska nezavisne države’, kaže Zoran Vuletić predsjednik Građanskog demokratskog foruma.

Lider jedine građanske političke organizacije u Srbiji za one izvan zemlje, oivičene ružnim imenom region, ali i za srpsko javno mnjenje djeluje zaista nestvarno. Jer, vremenom su se gotovo svi u ovoj zemlji podvukli pod nacionalne (nacionalšovinističke) skute.

• Zalažete se za nešto što, kako kaže pisac Svetislav Basara, posljednjih dvesta godina nije ni pokušavano u Srbiji?

– Pokušaja nije nedostajalo. Sjetimo se Beogradskog kruga, Građanskog saveza Srbije, Socijaldemokratske unije, Liberalno-demokratske partije. Zadržao bih se, kao najznačajnijeg, iz 2000. godine. Zoran Đinđić je bio na korak do uspjeha, ali zbog toga je i ubijen. DOS je 2000. godine u septembru pobijedio na izborima sa politikom koja je podrazumijevala vraćanje Srbije u sve međunarodne institucije, pomirenje sa susjedima, žigosanje politike koja je rasturila bivšu zajedničku državu i izazvala masovne zločine za koju je Srbija najodgovornija.

Nažalost, Đinđić je ubijen, a umjesto uspjeha dobili smo nasljednike te politike – Vojislava Koštunicu, Borisa Tadića, Vuka Jeremića, Dragana Đilasa, Tomislava Nikolića, Ivicu Dačića i Aleksandra Vučića koji su se – svi do jednog – manje ili više, održavali na vlasti sprovodeći neiskreno, namjerno ću reći DOS-ovu politiku, jer tu politiku nisu definisali Nebojša Čović i Momčilo Perišić već tadašnja Demokratska stranka (DS) na čelu sa Đinđićem.

Vučić je takođe do 2009. godine radio protiv EU sve što je mogao, predvodio je demonstracije protiv saradnje sa Haškim tribunalom, sprječavao privatizacije, prijetio hapšenjima reformatorima bankarskog sektora sa kojima je formirao kasnije svoju prvu vladu. Danas se održava na vlasti zahvaljujući blagodetima promjena koje je napravila Đinđićeva vlada, usput cinično i na najpokvareniji način vodi kampanju da je to najcrnji period u istoriji Srbije.

• GDF je ne samo za raskid sa Miloševićevim modelom, nego i za uređenje zemlje po evropskim normama, jake institucije, vladavina prava, nezavisno sudstvo, slobodni mediji…

– Apsolutno sam za raskid sa Miloševićevom politikom. Naš model podrazumijeva izgradnju zemlje sa jakim nezavisnim institucijama, vladavinu prava, slobodu medija, interes pojedinca u odnosu na opsjednutost nacijom i teritorijom. Prioritet je škola, a ne predvojnička obuka, težnja ka humanijem društvu, stvaranju jednake šanse za sve, a ne zavisnost od partijske pripadnosti.

• Kako tumačite činjenicu da sve vladajuće srpske garniture i dalje igraju na nacionalnu kartu?

– Tačno, ali to isto radi i većina opozicionih organizacija. Mnogi nikada neće javno tražiti podršku za iskren odnos prema tim problemima. Pogledajte našu crkvu, većina sveštenika na čelu sa patrijarhom manipuliše vjerom, baveći se politikom kroz nacionalistički narativ. Sportisti su indoktrinirani, pred njima je nevidljiv imperativ borbe za naciju, navijači diktiraju prioritetne uslove za pripadanje klubu. Gotovo da su pred aneksom ugovora u kome moraju da potpišu podršku politici Dobrice Ćosića, Vojislava Šešelja i Slobodana Miloševića. Poslednji primjer je košarkaš Nikola Kalinić.

• Na srpskoj političkoj sceni je nerazumna situacija. Opozicija se takmiči sa vlašću u mržnji prema zapadu (EU), ljubavi prema istoku (Moskva, Peking) i neiskrenosti prema rješavanju pitanja Kosova?

– Mala korekcija: radi se o većini opozicije, ali postojimo i mi (GDF) koji ne učestvujemo u tom takmičenju. Taj dio opozicije koji po inerciji svi novinari zovu opozicija, nekadašnji Savez za Srbiju, a današnji krnji – jer Boško Obradović koji učestvuje u toj trci sa njima praveći im konkurenciju – ne može ništa mnogo bolje da donese Srbiji od ovoga što već imamo. Obradović im nije više prihvatljiv zato što je popio vino sa Vučićem, a ne smeta im njegova inicijativa da se podignu spomenici Draži i Nikolaju u Beogradu, pošalje vojska na sjever Kosova u novi rat, antivakcinašenje, promocija srpskog svijeta, veličanje Ratka Mladića, prijedlog da se Rusija pozove da otvori vojnu bazu u Raškoj. Ubijanje politike ovakvom jurnjavom za beskorisnim mandatom koji će eventualno pasti kao mrvica sa nacionalističkog stola je guranje u depresiju progresivnog dijela društva koje se osjeća izdano po ko zna koji put.

• U Političkom savjetu GDF su Filip David, Latinka Perović, Svetislav Basara, Fahri Musliu, Boško Jakšić, Zdravko Bazdan, fra Mile Babić, Nenad Prokić, Aleksej Kišjuhas, Milivoj Bešlin… Koliki je uticaj intelektualne elite na GDF i političku javnost u zemlji?

– Svi koje ste naveli, a i mnogi drugi su svojim višedecenijskim angažmanom oivičili jedan politički prostor. Godinama ti ljudi govore o prijeko potrebnoj emancipaciji i modernizaciji društva. Filip David to naziva promjenom kulturnog modela. Imamo šansu za takvom promjenom, EU nam drži otvorena vrata još uvijek. Ako zaista hoćemo da idemo ka EU ne možemo onako kako mi hoćemo već onako kako pravila nalažu.

Što se drugog dijela pitanja tiče, uticaj ovog dijela elite na političku javnost je dvostruk. S jedne strane radikalna nacionalna strana se na vulgaran način obračunava sa tim ljudima, definišući ih kao autošoviniste, ne prezajući da posegnu i za fizičkim ugrožavanjem jer naspram sebe imaju hrabre i nepomirljive ljude sa njihovim nacionalizmom. S druge strane, izdvojila se vještački politička elita koja čezne za podrškom tih ljudi ne shvatajući da nije dovoljno biti samo protiv Vučića, neophodno je biti protiv kulturnog modela koji ga je iznjedrio.

• Često i dosta žestoko kritikujete Milorada Dodika i politiku Srbije prema “bosanskohercegovačkom entitetu” Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini?

– Prilično sam usamljen u toj kritici. Često kritikujem politiku Srbije prema Bosni i Hercegovini čiji je Dodik dugo godina bio samo izvođač radova, a u posljednjih nekoliko godina postaje radikalniji nego ikada. Dobio je odriješene ruke od Rusije da napravi haos u Bosni i Hercegovini. Neshvatljivo mi je da u Srbiji sve to protiče mimo javnosti, niko se ne uzbuđuje oko toga, kao da je moguće da Bosna i Hercegovina bude u haosu, a Srbija da ostane neoštećena.

Nažalost, na čitavoj političkoj sceni to najbolje razumije Vučić, na njemu je i najveća odgovornost. Olako daje podršku Dodiku koji priziva sankcije i bahato kaže da ga ne interesuju, čak je spreman i na oružani sukob uz pomoć prijatelja (Rusija). Takve stvari moraju biti ozbiljan alarm, a kod nas u medijima prolaze kao periferna tema. Gdje su univerziteti, Akademija, poslovna zajednica? Da li i njih ne zanima ponovno zveckanje oružjem?

• Zvaničnici Srbije otvoreno zagovaraju stvaranje ‘Srpskog sveta’. Osim Bosne i Hercegovine, na udaru su Crna Gora, ali i Hrvatska?

– To je nastavak politike ‘90-ih koja je uništila bivšu zajedničku državu, samim tim i samu Srbiju, a danas se samo prilagođava postojećim okolnostima. Crna Gora je najranjivija i vidimo da su tamo uključeni svi resursi da se dokaže da je to privremeno stanje, da dolazi spasenje za srpski narod, da Crnogorci ne postoje. Crkva je glavna ideološka udarna pesnica srpskog nacionalizma. Prije ili kasnije ponovo će se obiti o glavu Srbima ova nakazna politika koja uporno odbija da shvati da su Crna Gora, Bosna i Hercegovina, kao i Hrvatska nezavisne države…

• Ima li izlaza iz ćorsokaka za balkansko ‘bure baruta’?

– Malo je argumenata da se nadamo razumu. Širom Balkana nacionalizam je i dalje najjače “pogonsko gorivo”. Ironija je da nadu daje iscrpljenost društava i glad za normalnim, mirnim životom. Ne vidim potencijal u dubini za sukobe kakve smo imali prije 20-30 godina. Sreća je da smo ipak dio globalnog svijeta koji na svoj način utiče da se to ne desi.