Vrane i sokoli u tolkovanju Vladimira Jokovića

Piše: Nikola Popović (Antena M)

Dok sva Crna Gora s nestrpljenjem iščekuje da Dritan Abazović sastavi najavljenu „evropsku većinu“ i formira manjinsku, „evropsku“ vladu, a uveliko se kalkuliše s kandidatima za ministre i partijskim rasporedom funkcija, izgleda da je došlo vrijeme da redefinišemo značenje pojma „evropska“. Jer Dritan je bio izričit – vladu neće sastaviti bez Socijalističke narodne partije, kojoj je obećao 1/3 ministarskih mjesta i mjesto predśednika Skupštine. Do juče se pod pojmom „evropsko“ podrazumijevao onaj skup vrijednosti i principa koje su oblikovale u prvome redu zapadnoevropski društveni poredak od prosvjetiteljstva na ovamo. Toj skupini vrijednosti do juče nije pripadao šovinizam. No, reformator Abazovićeva profila, sva je prilika, namjeran je da tu nepravdu prema vrijednosti šovinizma napokon ispravi u svojoj verziji „evropske“ vlade.

Jer što je drugo do goli šovinizam kad predśednik SNP-a, bez kojega Abazović neće u svatove, tvrdi: „Prvi pojam i prvi natpis o crnogorskoj naciji znate kada je bio? U okupiranoj Crnoj Gori, 1942. na Cetinju!?“ Pa još tome dodaje: „Mi moramo ispraviti sve istorijske falsifikate.“ Da je insanu to uteklo s jezika ni po jada, ali Joković tu svoju kvaziteoriju uporno ponavlja, a iz njegove se partije do danas niko od nje ogradio nije, pa proizilazi da je negacija crnogorske nacije, tvrdnja da je ona falsifikat nastao u doba fašističke okupacije, zvanični stav njegove partije. Pri svemu tome, da je Joković spomenuo kako sokolovi ne postoje, da su fašistički falsifikat te da je nauka utvrdila da su sokolovi zapravo vrane, digla bi se na noge sva Crna Gora, NVO sektor ne bi patisao od osuda Jokovićeva šovinističkog odnosa prema rodu sokola, uključile bi se posigurno i strane ambasade da traže zaštitu za sokolove od njihova negatora Jokovića, ama Jokoviću više nikad ne bi na pamet palo da se bavi ornitologijom, ali hraknuti i pljunuti na Crnogorce danas ne da nije za osudu no je, izgleda, prestižna disciplina. Tako je Joković umjesto opšte osude zbog negiranja gotovo polovine populacije Crne Gore, dobio od Dritana ponudu da preuzme Skupštinu, a svoje šovinističke kadrove jednotrećinski rasporedi duž vlade i državnog aparata, s posebnim uticajem u resoru prosvjete!?

Da stvar bude indikativnija – sve se ovo odvija na manje od dva mjeseca od Putinove agresije na Ukrajinu, koju je sav civilizovani svijet osudio, a Joković prespavao. A upravo je Putinov zlokobni govor kojim je najavio agresiju na Ukrajinu u doktrinarnom smislu kao jaje jajetu nalik Jokovićevom tolkovanju. Da bi opravdao stravične pokolje i agresiju na jednu suverenu državu, Putin je, naime, prvo ustvrdio da Ukrajinci ne postoje kao nacija, da su falsifikat, da ih vode nacisti i da je njegova „specijalna vojna operacija“ – kako se na putinovskom ruskom naziva okupacija, agresija i genocid – iznuđena kako bi se istorijski falsifikat ispravio, a stanovništvo Ukrajine denacifikovalo!? Joković, dakle, tvrdi da su „crnogorsku naciju“ stvorili fašistički okupatori, dok Putin to isto tvrdi za „ukrajinsku naciju“, a i jedan i drugi najavljuju ispravljanje tog istorijskog falsifikata, Putin vojnom agresijom čijim monstruoznim dimenzijama svjedočimo evo već 50-ak dana, a Joković još uvijek krije metode kojima će ostvariti svoj cilj. I tako dok Abazović osuđuje Putinovu agresiju – doduše ne zbog nje same, već zbog, kako sam reče, obaveza prema euroatlantskim partnerima – vladu sastavlja sa sljedbenikom Putinove doktrine.

Suvišno bi bilo putinoida Jokovića upućivati u finese pojma kakav je nacija. Stoga ću ovđe, bez širega osvrta na problematiku nastanka i značenja pojma nacija, samo skrenuti pažnju na nekoliko nepobitnih istorijskih činjenica i dokumenata, koji će pokazati koliko je Jokovićeva tvrdnja da se „crnogorska nacija“ ne spominje prije 1942. godine lažna, a njegov pokušaj da crnogorsku naciju poveže s fašizmom – produkt njegovih šovinističkih svjetonazora. Uostalom, zaista morate biti ili nepojamno glupi ili oholo bezobrazni pa tvrditi da su fašisti 1942. godine izmislili crnogorsku naciju, a da je onda taj „fašistički produkt“ toliko zaživio da su na prvome popisu u istoriji Crne Gore u kojem se pojavila rubrika nacionalnost – onom iz 1948. godine u socijalističkoj Crnoj Gori izgrađenoj na antifašizmu – Crnogorci činili 90,67% stanovništva, a Srbi 1,78%!?

No, krenimo redom.

1. Prvi pomen sintagme „crnogorska nacija“ srijećemo još u prvim decenijama XVI vijeka. U izvorima iz toga doba spominje se osmanski državnik Mustafa kao „čovjek crnogorske nacije“. Utvrđeno je u nauci da se na njega odnosi spomen u dokumentima Državnoga arhiva u Kotoru u sudsko-notarskim spisima od 8. oktobra 1522. godine đe je notiran kao Mustafa, islamizirani Petar Ćuda iz Paštrovića. Ako ne vjeruje meni, neka Joković pogleda članak uglednog bokeljskog istoričara Petra Šerovića koji je pod naslovom „Ko je i odakle bio Mustafa ‘čovjek crnogorske nacije'“ objavljen u časopisu Istorijski zapisi 1961. godine. Razumije se da dokument iz XVI vijeka ne može referirati na savremeno poimanje pojma nacije, no Joković se i nije bavio teorijom nacije, već utvrđivanjem kad je prvi put spomenuta crnogorska nacija.

2. Ako Jokovića Putinova agresija na Ukrajinu nije naćerala da osudi taj vandalski čin, jedan drugi ruski vladar će ga, van svake sumnje, žestoko iznervirati. Riječ je o Katarini Velikoj, jednom od niza svjedoka da Joković laže kad tvrdi da se prije 1942. godine niđe ne spominje „crnogorska nacija“. U dokumentu koji se nalazi danas u Arhivsko-bibliotečkome fondu Narodnoga muzeja na Cetinju, Katarina Velika spominje „montenegrinski narod“. Grdno će se Joković naijediti na Ruse ako zaviri, recimo, u ruski časopis Вѣстникъ Европы koji u broju 7 godine 1805. svjedoči da smo „нация Черногорцевъ“, односно „жители области Монтенегро или Черногорцы“, na što je kod nas prvi ukazao publicista Vladimir Jovanović. Imao bi pravo Joković da se naljuti i na još jednoga Rusa. Riječ je o ruskom pukovniku Nikiču koji maja 1814. godine ruskome caru piše kako su se „crnogorski i bokokotorski narod“ ujedinili u jednu „naciju“ („Черногорской и Боко Которской народъ теперъ соединѣной ву единою націю“)

3. U Narodnome muzeju na Cetinju čuva se sablja iz 1766. godine na kojoj je natpis: „Сие нож Јока Радоњића, гувернера все црногорске нације.“ Iz istoga su perioda i drugi brojni dokazi o crnogorskoj nacionalnoj samoidentifikaciji, poput pisma vladike Vasilija ruskome grofu Šuvalovu od 16. 12. 1757. godine u kojem se iskazuje kao „смирени пастир свога отечества народа црногорског“ ili pisma koje je uputio duždu Mletačke Republike 27. 6. 1757. godine u kojem se na dva mjesta spominje sintagma „natione Montenegrina“. Dakle, „nacija crnogorska“ pomenuta gotovo dvjesta godina prije datuma koji Joković uzima za njen prvi pomen.

4. Na koncu, i onaj kojega Jokovićevi ideološki saborci redovno ističu kao uzor „tradicionalne Crne Gore“, Petar II Petrović Njegoš, i te kako zna za pojam „crnogorske nacije“. Naime, u ugovoru o prodaji manastira Stanjevići Austriji maja 1839. godine Petar II Petrović Njegoš i crnogorski glavari i formalno se predstavljaju kao predstavnici „nacije crnogorske“: „Продавац, то ест Его Високо Преосвјештенство Господ. Петар Петровић Његош Митрополит Црногорски и Брдски и с њим согласно и договорено главари Нахијах Црногорскијех овден присуствујушћи и који пристају овоме Контракту, ренунцијавају за себе за њихове претнике и насљеднике и за онијех који прикаживају Нацију Црногорску и исту Нацију, свакијем правом јавненијем особенијама врху поменутом Манастиру, принадлежашће потврдива и од њихове стране настојашћи Контракт од куповине и продаје…“ Uostalom, i u pasošima koje je svojeručno potpisivao Petar II Petrović Njegoš stajala je jasna nacionalna odrednica – Crnogorac.

5. Da „crnogorska nacija“ nije samo pojam koji su poznavali crnogorski vladari i glavari, mletačka administracija ili ruski i osmanski izvori, već da je bio poznat i prihvaćen i u drugim sredinama, ilustrovaću ovoga puta s dva dokumenta. Prvi je objavio kod nas istraživač crnogorskoga iseljeništva gospodin Miroljub Orlandić i tiče se nacionalne identifikacije u bugarskim popisima od 1905. godine. Pretresajući arhivske podatke o popisima u Bugarskoj, Orlandić je našao i objavio dragocjene statističke podatke koji ukazuju da je 1905. godine 275 stanovnika Bugarske u rubrici „narodnost“ opredijelilo za odrednicu „Черногорци – Montenegrins“, a da su kao svoj maternji jezik naveli „черногорски“. Drugi je dokument s drugoga kraja svijeta, iz Kanade, i to iz vremena kad je Crna Gora nestala s političke pozornice. Riječ je o zvaničnome uputstvu za popisivače u Kanadi 1921. godine đe je u rubrici strani jezici svoje mjesto našao i crnogorski („Montenegrin“). Cijelih 20 godina prije no će, po Jokoviću, fašisti izmisliti crnogorsku naciju, kanadski su popisivači izgleda znali da će do toga jednom doći, pa su u svoje zvanične popisne dokumente uvrstili i „izmišljeni“ crnogorski jezik!?

Nije teško Jokovića uhvatiti u laži, niti je muka dokazati da se Putin i on služe istom metodom u pokušaju diskreditacije i dehumanizacije jednoga naroda. Jasno je isto tako da je Putin svojom agresijom na Ukrajinu samo nacrtao što su krajnje konsekvence takve etnoinženjering metodologije. Teško je, međutim, razumjeti da će državotvorne crnogorske partije s Putinovim istomišljenikom ući u vladu, ili je bar podržati u skupštini, jer, u uslovima kad i bez njega mogu formirati vlast, to neće biti dokaz da su po svaku cijenu spremne da spriječe ubrzano propadanje Crne Gore, već da su, legitimišući šoviniste kao nosioce vlasti, naredne da to propadanje ubrzaju.