Piše: Azem Vlasi
Ova zemlja, članica NATO-a i najbliža članstvu u EU, u odnosu na ostale u regiji, suočava se već duže vrijeme sa ozbiljnim problemima koji prijete miru i njenoj stabilnosti. Tu se ne radi samo o unutrašnjim problemima, kakvih manje-više imaju mnoge zemlje. Protiv Crne Gore na djelu je svojevrsna agresija podsticana i dirigovana iz vani, iz Srbije, a preko nje i iz Rusije. Na djelu je udruženi poduhvat velikosrpskog kleronacionalizma podstaknut i usmjeravan od vrha vlasti Srbije, preko pravoslavne crkve Srbije, medijske kampanje pod kontrolom vlasti i njenih eksponenata u samoj Crnoj Gori.
Mnogo toga podsjeća na ono što smo vidjeli prije tridesetak godina, s tom razlikom što je tada na meti velikosrpskog nacionalizma bila Jugoslavija, sa težnjom da se preuredi u ,,veliku Srbiju”, a sada su ambicije prostorno manje. Nasrće se na Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu da bi Srbija bila nešto veća od ove sada. Tada su zemlje zapadne demokratije na to gledale kao na neke unutrašnjerazmirice, a Milošević im se činio kao neki političar novog stila, nešto živahniji i dinamičniji od drugih. A Vučićevo foliranje — malo sa Evropom, malo sa Rusijom i Kinom — ne smeta im. Tek kada je silom pogažena ustavna autonomija Kosova i kad je krenula brutalna represija širokih razmjera nad Albancima, zapadne zemlje su se pokrenule da vide šta se tu događa, ali bilo je kasno.
Sada, poslije svega što se dogodilo i kroz šta smo prošli, SAD i EU trebale bi pokazati veće interesovanje i biti aktivnije u vezi sa zbivanjima u Crnoj Gori, a i u Bosni i Hercegovini. Na djelu je ofanziva protiv ove dvije zemlje iz istog centra i iste političke matrice kao prije trideset godina. Mnogo toga podsjeća na ono u vezi sa Kosovom 1989. godine, pa i BiH, 1992. godine.
Saopštenje ambasada zapadnih zemalja u Podgorici u vezi sa događajima na Cetinju ne ostavlja utisak da se razumije ozbiljnost situacije. Na Cetinju se nije desio sukob dvije grupe vjerskih fanatika.Bila je to politička provokacija većinske Crne Gore. Helikopterom članice NATO-a tamo su dovedena dva čelnika jedne vjerske zajednice. U njihovom prisustvu popovi pjevaju ,,kad se vojska na Kosovo vrati”, a da se nijedan od njih nije od toga ogradio. NATO i danas čuva mir na Kosovu upravo od prijetnji koja od njih i njihove države dolazi.Zapadne zemlje, koje su toliko uložile u cilju uspostavljanja mira i oporavka ovih prostora od agresije velikosrpskog nacionalizma, trebalo bi da vide prave razmjere i ciljeve nasrtanja na Crnu Goru. Nije tu u pitanju samo vjersko i crkveno pitanje.
Fakat je da su zemlje zapadne demokratije, kao rijetko kada ranije, suočene sa domaćim problemima zbog pandemije koronavirusa, posustale ekonomije i zbog razvoja situacije u Avganistanu. Ali upravo zbog toga je Srbija, uz punu saglasnost sa Rusijom, baš sada pojačala svoju ofanzivu protiv Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Odlasku SAD iz Avganistana najviše su se radovali talibani i srpske strukture vlasti, zajedno sa Pravoslavnom crkvom. Jer, u tome bi htjeli vidjeti neki signal da se Zapad, posebno SAD, neće kao do sada baviti Balkanom, pa eto njihove šanse.
Talibani tamo na vlasti, a ovi juriš na tuđe teritorije. Bez obzira na zaokupljenost domaćim problemima, zemlje EU i SAD moraju se više i odlučnije posvetiti situaciji u Crnoj Gori i odbrani ove zemlje od spoljnih nasrtaja. Bolje sada jer kasnije može biti teže. Najprije treba da shvate da se tu ne radi samo o unutrašnjim problemima i tradicionalnim podjelama. Moraju shvatiti da je Rusija zainteresovana da preko Srbije stvara unutrašnje probleme NATO alijansi, nasrćući na jednu njenu članicu. Zajedno sa Srbijom, Rusija je zainteresovana za izlazak na Jadransko more jednako kao što ima interes za pristup Sredozemnom moru preko Sirije.
Crna Gorato sama teško da može spriječiti. Uz pomoć i podršku EU i SAD, sigurno može. Uostalom, NATO ima takvu obavezu —kao prema svakoj drugoj članici koja bi bila u opasnosti, kao što se ne bi dopustilo ugrožavanje Luksemburga, koji ima približno stanovnika kao Crna Gora, ili neke od baltičkih zemalja.Dakle, za NATO je od strateškog značaja da Crna Gora ostane suverena i nezavisna, stabilna i, kao takva, njena pouzdana članica.
Nije slučajno što se Srbija kao jedina država u regiji izjasnila da nije zainteresovana za članstvo u NATO, a potpuno okružena članicama ove alijanse. Navodno želi biti vojno neutralna, a zapravo folira. Stalno se hvali jačanjem svojih vojnih kapaciteta, dok joj od susjednih zemalja ne prijeti baš nikakva opasnost. Zapadne zemlje i NATO moraju jasno i nedvosmisleno Srbiju upozoriti da se ne miješa u unutrašnje poslove Crne Gore, kao ni drugih država u regiji, i da je u tome neće tolerisati. Zabluda je, a i naivno vjerovati, da je Srbija faktor stabilnosti i čuvar mira u regiji, kako Vučić često obmanjuje i folira zapadne zemlje, a pritom ne samo da podržava one koji aktivno djeluju u cilju izazivanja nestabilnosti u Crnoj Gori i BiH, pa i na Kosovu, već se aktivno i neskriveno angažuje na tome.
Bez obzira šta javno govori, Vučiću je postala opsesija da bude vođa ,,srpskog sveta”. Takođe, zabluda je misliti da će se Srbija udobrovoljiti i približiti EU i NATO, ako se toleriše u njenom destruktivnom, podrivačkom i bezobraznom ponašanju prema Crnoj Gori, Kosovu i BiH. U tolerantnom i blagonaklonom ponašanju zapadnih zemalja prema Srbiji, Vučić vidi njihovu slabost, a ne šansu da se Srbija približi njima. Ako joj se dalje popušta i ostvari neki od ciljeva prema ova tri susjeda, na redu je udar na Makedoniju.
U srpskom korpusu, na sceni i u ofanzivi, borci su za proširenu Srbiju, iliti ,,srpski svet”, a oni Makedoniju smatraju Južnom Srbijom, kao što Kosovo smatraju Starom Srbijom. Samo politički slijepci ne vide da se velikosrpski kleronacionalizam radikalizovao. Nedopustivo je danas, u Evropi 21. vijeka, da se nasrće na jednu državu sa dugom tradicijom, kao što je Crna Gora, i na identitet Crnogoraca, nazivajući ih pogrdno ,,gljivama poslije kiše, koje će nestati” i slično. To u Evropi poslije Drugog svjetskog rata prvi put vidimo. Ako se bude Srbija tolerisala u njenom nasrtaju na Crnu Goru i ako ostvari svoje ciljeve, ona tu neće stati. Kao što 1989. godine nije stala kada je pogazila Kosovo. Tu je bila ohrabrena nemarom drugih, pa je krenula dalje i znamo šta se desilo i kako je završilo. To se ne smije ponoviti u slučaju Crne Gore. Jer, Srbija će onda nastaviti napad na BiH, ono što već čini. Neće stati ni prema Kosovu. Ali pošto tamo nema šanse za ,,srpski svet”, djelovaće nameđunarodnom planu — što već čini — i na održavanju ,,zamrznutog konflikta”. I, ako može, otkačiti neki komad na sjeveru. Nije slučajno što su se samo neki u srpskom korpusu radovali onim famoznim ,,non paperima”, koji prizivaju zlo, zagovarajući novo iscrtavanje granica na prostorima bivše Jugoslavije.
Ne želim ništa loše ni Srbiji ni srpskom narodu. Jer, štagod se u prošlosti desilo među nama, trebamo poraditi na tome da živimo u dobrosusjedskim odnosima, bez straha jedni od drugih. Ali ovo što radi srpska vlast i njihova crkva prema susjedima imaće posljedice ne samo na susjede već i na samu Srbiju i srpski narod. Nikome ne može biti dobro sa zavađenim susjedima. Ne treba uzalud kvariti odnose sa susjedima jer Srbija neće biti veća nego što jeste.
Mislim da u situaciji kada Crna Gora nema vjerodostojnu Vladu, koja brani njene interese, već interese pravoslavne crkve Srbije i same Srbije u Crnoj Gori, patriotske političke snage ove zemlje — dakle, većinska Crna Gora, gdje spadaju i neki iz vladajuće koalicije i predsjednik Milo Đukanović — trebali bi biti aktivniji i ofanzivniji prema evropskim zemljama u pojašnjavanju realne situacije u Crnoj Gori, u traženju podrške i zaštite kao nezavisne i suverene države, uređene na principima građanske demokratije, ravnopravnosti svih građana, etničkih i vjerskih zajednica. Treba neumorno objašnjavati da oni koji nasrću na Crnu Goru zapravo nasrću na te njene vrijednosti. EU i SAD imaju načina da onemoguće Srbiju u njenom nasrtanju na Crnu Goru. Najveću podršku Crnoj Gori u njenoj borbi za očuvanje nezavisnosti zemlje i Crnogorcima u očuvanju identiteta trebale bi pružiti susjedne zemlje. Ne samo zbog nje već i zbog sebe. Bilo bi dobro da se Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Kosovo, S. Makedoniji i Albanija, barem na nivou ministara spoljnih poslova, na poziv Mila Đukanovića, sastanu u Podgorici i izraze punu podršku Crnoj Gori u očuvanju njene nezavisnosti, kao i podršku njenoj evropskoj orijentaciji i dobrosusjedstvu.Trebalo bi da se ove zemlje zajedno obrate EU i SAD, sa zahtjevom da se one više angažuju u zaštiti Crne Gore i očuvanju njene nezavisnosti i od pritisaka kojima je izložena od strane Rusije i Srbije.