UKIDANJE DIREKTORATA ZA CRNU GORU Teški ”darovi” Evrope

Piše: Mirna Nikčević (Član UO Montenegro international)

Orban, Vučić i Srpski svet. To nam nudi, bolje reći nameće, naša Evropa. Ona ista Evropa sa kojom počesmo pregovore o članstvu, u atmosferi ljubavi i entuzijazma, kada nas je ta stara dama trebala naučiti bontonu, vrlini i mentalnoj higijeni. A mi, iako iz dobre građanske familije Jugoslovena, u nedostatku alternative ratu i dekadenciji, širom otvorismo svoje srce i borismo se, svaka republika (sada država) ponaosob, protiv onih koji našu ljubav proglašavahu zabranjenom i kažnjivom. Protiv onih autokrata sa kojima sada EU pravi planove za budućnost. O patnjama koje smo prošli na tom putu, nećemo govoriti, jer smo bili i tada svjesni da nam je potrebno samo i jedino da pobjegnemo iz zagrljaja šovinizma, nasilja i rata.

A ko smo to mi? Valjalo bi podsjetiti našu dragu, našu bivšu dragu – Evropu. To su sve progresivne snage na bivšim YU prostorima, oličene u intelektualnoj eliti, koja besomučno apeluje, upozorava, pokazuje prstom na nasilnike, ratne zločince i fašističke ispostave Beograda, uvjerena da je Zapad još uvijek “na vezi”, da će se umjesto “automata” i birokrata, konačno oglasiti “operater”, te da će čuti spasonosni glas, glas Evrope ujedinjene oko tekovina antifašizma, poštovanja ljudskih prava, antidiskriminacije, oko ideje solidarnosti, te proširenja na zapadni Balkan. Godinama šaljemo S.O.S. ali “birani korisnik je ostao van dometa”. Zvuči kao sapunica, zar ne?! Pa i jeste sapunica!

Faktičko ukidanje “principa regate”? Da li je Strategija proširenja 2020 bila laž?

„Kredibilna politika proširenja je geostrateška investicija u mir, stabilnost, bezbjednost i ekonomski rast u cijeloj Evropi. Izgrađen na strogoj ali pravednoj uslovljenosti i principu individualnih zasluga, unaprjeđuje transformaciju i modernizaciju u partnerskim zemljama. Politička volja i odlučnost zemalja partnera ostaje ključ uspjeha» (originalni citat iz Strategije proširenja 2020)

Kako sada objasniti ovaj deficit smisla, ukusa i est(etike) koji gruva sa Zapada, sa posebno neprijatnim zadahom što osjetismo donošenjem odluke Evropske komisije, odnosno komesara za proširenje EU Olivera Varheljija da se ukine Direktorat za Crnu Goru. Kao i onomad kad je taj Orbanov i Vučićev vitez od demokratije zahtijevao od Crne Gore više tolerancije prema susjednoj Srbiji i njenom ambasadoru koji je s umišljajem brutalno i bezočno izvrijeđao državu prijema, unizio njen narod, njenu istoriju, a time ismijao i svaku evropsku vrijednost i civilizacijsku tekovinu.

Kako drugačije objasniti kršenje principa individualnih zasluga ili tzv. principa regate, koji je predviđen Strategijom proširenja EU iz 2020. đe se naglašava da sve zemlje regiona moraju da budu bezrezervno posvećene – i riječju i delom – prevazilaženju nasleđa prošlosti, tako što će postići pomirenje i riješiti otvorena pitanja. “Komisija ocenjuje zemlje partnere na pravedan i objektivan način na osnovu sopstvenih zasluga i brzine kojom postižu napredak”.

Ima li uopšte smisla upitati Komisiju zbog čega ukida Direktorat za zemlju koja je do juče bila lider u evropskoj integraciji, kako po broju otvorenih poglavlja, tako i po kriterijumu rješavanja otvorenih pitanja sa susjedima? Jedino otvoreno pitanje u Crnoj Gori jeste pitanje miješanja Srbije u crnogorska par excellence unutrašnja pitanja, kao što su npr. izborni proces, intronizacija popa crkve Srbije u cetinjskom manastiru …i tako u beskonačnost. Hibridni rat da i ne pominjemo!

Komesar Varhelji i MI

Podsjećamo da je uz otvoreno pismo komesaru Vaheljiju i institucijama EU, dotičnom gospodinu, na današnji datum, prije tačno godinu dana (23. decembra 2020), NVO Montenegro International na poklon dostavila elektronsko izdanje knjige Nenada Stevovića “JOŽEF BAJZA I CRNA GORA” (Bajza József és Montenegró na mađarskom). Dr Jožef Bajza, mađarski intelektualac, univerzitetski profesor i jedan od iskrenih prijatelja Crne Gore između dva svjetska rata, kao priznanje za naučno stvaralaštvo 6. maja 1926. izabran je za dopisnog člana Mađarske akademije nauka, a bio je i redovni član Akademije Svetog Stjepana, te do kraja života glavni predsjedavajući Društva drugova sv. Stjepana. Njegova studija “Crnogorsko pitanje” se bavi jednim od najtežih perioda u crnogorskoj istoriji – nasilnom aneksijom Kraljevine Crne Gore od strane Kraljevine Srbije u predvečerje stvaranja nove državne zajednice Kraljevine SHS.

Ovaj čuveni sunarodnik današnjeg mađarskog izaslanika u Briselu, opisao je okolnosti zbog kojih je Crna Gora izgubila svoju državnost, vojsku i dinastiju, i na koji način je vršena denacionalizacija, asimilacija i devastacija države i naroda od strane zvaničnog Beograda, kako su brisane sve osobene identitetske karakteristike crnogorskog naroda.

Danas, imamo razloge da vjerujemo da je komesar EU neko ko je očigledno doživio ovu knjigu kao uputstvo za upotrebu kako jedan čitav narod izbrisati sa evropske mape! Ili, da je neko u čijem bi portfoliju trebalo da bude poznavanje situacije u regionu i ko za svoje “znanje” i stručnost ne prima nagrade već desetine hiljada eura, nije ni pomislio da se informiše o uzrocima ponovnog porobljavanja Crne Gore od strane autokratskog beogradskog režima.

No, njegovo znanje, njegova stvar! Njegove (ne)časne namjere naša rabota!

Legitimitet EU?

Kako tumačiti pristajanje Evrope na brutalnu silu koja se sprovodi nad Crnom Gorom, ali i nad svim nesrpskim teritorijama i narodima bivše Jugosavije. Kako, kada je pticama na grani jasno da je odluka o uspostavljanju novog “regionalnog” direktorata, odluka kojom Evropska komisija samu sebe demantuje, te lišava legitimiteta svoju delegaciju u Podgorici? Naime, među personalom koji je u samom vrhu hijerarhije delegacije EU u Crnoj Gori su osobe upravo preporučene za taj mandat zbog svog dugogodišnjeg iskustva u radu Direktorata EK za Crnu Goru?!

Da li su sila, diskriminacija, asimilacija i diktatura, ovjereni parafom EU?! Da li je EU izgubila svaki legitimitet zbog dilentatizma svojeg komesara ili zbog njegove neskrivene podrške najdestruktivnijim i nadasve opasnim akterima političke igre na Balkanu?!

Mi, Crnogorci i Crnogorke svih vjeroispovijesti i konfesija nemamo više niti jedan razlog da vjerujemo u dobronamjernost institucija EU. Pred očima Evrope i uz podršku nekih eminentnih evropskih adresa, nametnuta nam je vlast koja nas pokušava satrijeti nacionalno, kulturno, ekonomski i biološki, a sve u ime oslobođenja od korumpiranog sistema. Neće nam biti iznenađenje, kada nas Evropa ostavi na cjedilu, kao toliko puta do sada, ali hoće biti jasno da najveća korupcija zapravo stanuje na njenim adresama.

Evropa svjedoči kršenju osnovnih ljudskih prava, nezapamćenom revanšizmu prema svima koji su prozapadno orjentisani, masovnom otpuštanju ljudi koji nijesu poklonici svetosavske sekte (SPC u Crnoj Gori), donose se zakoni kojima se ugrožava pravo crnogorske dijaspore da učestvuje na izborima u svojoj zemlji, dok se istovremeno ta prava daju državljanima Srbije i entiteta Republika Srpska. Na ovakav vid asimilacije Crnogoraca, Bošnjaka, Hrvata, Albanaca, komesar Varhelji reaguje kao ideološki saborac Viktora Orbana, pa svesrdno podržava beogradskog diktatora Aleksandra Vučića ideološkog saborca Radovana Karadžića i Ratka Mladića, kako bi došlo do pune realizacije projekta “srpskog sveta”.

Ujedinjeni u borbi za slobodu

Više nikome u Evropi nije nepoznato da vlast u Crnoj Gori baštini ideologiju ratnih zločinaca, da aktuelni premijer i ministri otvoreno negiraju genocid u Srebrenici, na taj način ga opravdavaju i relativizuju, da su uoči i nakon izbora upućivane poruke nesrpskom stanovništvu da će biti protjerano, prizivaju se novi zločini, novi progoni. Ipak, ona ostaje gluva na mnogobrojne apele opozicije i nezavisnih intelektualaca iz čitavog regiona. Gluva, ali ne i nijema. Postaje sve glasnija u promociji tzv “Otvorenog Balkana”, sve glasnija u zastupanju zvanične politike onog jednog i jedinog susjeda koji je inspirisao na bratoubilačke ratove, čija katarza uporno izostaje. Da li Evropa postaje saučesnik u borbi protiv tako očajnički neophodnog pomirenja?! Mnogi će reći da joj licemjerje takve vrste i nije strano.

U konačnom, nije nam dato da precizno znamo ko sa kim, po koju cijenu i u kom cilju, pravi dilove na račun naše države, ali jeste očigledno da se čitav Zapadni Balkan krčmi pod uticajem Vučićeve fašisoidne vizije.

Ipak, svijet i Evropa treba da znaju, postoji onaj drugi; bolji i ljepši, otvoreni Balkan. Postoje ljudi koji ruše granice, koji se previše dobro međusobno razumiju i ništa ih neće natjerati da prave kompromise i kohabitiraju sa fašistima, ubicama i kleronacionalistima. Ta podjela, na prosperitetne i dekadentne ideje, ključna je i odlučujuća u Crnoj Gori, kao i na prostoru čitavog našeg regiona.

Takvi ljudi će zasigurno ostati zajedno, sarađivaće, sagraditi sopstvene “hramove” ljubavi, bratstva i jedinstva, sagradiće zidove oko svog slobodnog svijeta, pa makar Evropa ostala izvan njega, jer problemi predugo obitavaju u njenom dvorištu…

Crna Gora i prijateljske joj susjedne države znaće da se odbrane od nasilnika, kakve god sile iza njega stajale.