Gotovo 26 godina nakon masakra 8.000 muškaraca i dječaka u Srebrenici, problem negiranja genocida na Balkanu i dalje zabrinjava međunarodne zvaničnike. To su pokazale i nedavne oštre reakcije na izjavu crnogorskog ministra pravde Vladimira Leposavića u kojoj je izbjegao da prizna da je u 1995. godine počinjen genocid. U intervjuu za Glas Amerike, specijalna savjetnica generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Antonia Gutereša za sprječavanje genocida Alis Vairimu Nderitu poručuje da su potrebni nacionalni zakoni za kriminalizaciju negiranja genocida, a da su prihvatanje prošlosti, snažno suprostavljanje glorifikaciji ratnih zločinaca i izbjegavanje pripisivanja kolektivne krivice ključni za napredak Balkana.
Glas Amerike: Međunarodni sudovi utvrdili su da je u Srebrenici 1995. godine počinjen genocid. Da li ima prostora za bilo kakvu sumnju u taj zaključak?
Nderitu: Apsolutno nema razloga da bilo ko sumnja u to. Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju je definitivno utvrdio da je u Srebrenici 1995. godine počinjen genocid. Planiran je na najvišem političkom i vojnom nivou i sproveden kroz koordinisanu akciju da bi se eliminisala bošnjačka muslimanska populacija Srebrenice. Imamo nekoliko presuda međunarodnih sudova kao što je Međunarodni sud pravde, te nacionalnih sudova, u kojima je konzistentno donesen isti zaključak. Oni koji su osuđeni za zločine u Srebrenici su prošli kroz adekvatan sudski proces. Među njima su i bivši politički lideri. I postoji spomenik – Memorijalni centar Potočari za žrtve genocida 1995. godina – u kojem su navedena imena ljudi ubijenih u Srebrenici. I to su samo oni koji su ubijeni, ali ne i oni koji su mučeni, silovani ili su bili žrtve seksualnog nasilja.
Glas Amerike: Međutim, činjenica je da gotovo 26 godina kasnije, pojedini na Balkanu, među kojima su i zvaničnici, to dovode u pitanje ili direktno negiraju da je genocid počinjen. Koje su posljedice i opasnosti od negiranja genocida na Balkanu?
Nderitu: Vidjeli smo da se genocid negira na Balkanu, u Ruandi, da ljudi negiraju Holokaust. Kada govorimo o Balkanu, to je izuzetno opasno. Slabi naše napore da identifikujemo nove situacije koje bi mogle da dovedu do još jednog genocida. Istovremeno se negiranjem genocida delegitimizuju lokalni sudovi koji su poslije zatvaranja Haškog tribunala 2017. godine preuzeli te slučajeve, što je za pohvalu. Kada sam prije devet godina posjetila Aušvic, pitala sam se gdje su ljudi koji su upravljali vozovima koji su odvozili Jevreje u smrt, da li su ikada za to odgovarali. Isto se pitanje može postaviti za Balkan – ako ima mnogo ljudi koji nisu odgovarali, onda je u njihovom najboljem interesu da se genocid negira. Važno je da svi koji su učestovali u genocidu u Srebrenici za to odgovaraju. Negiranje genocida je takođe veoma opasno zato što predstavlja uvredu za žrtve.
Kada glorifikujete ratne zločince, to znači da ne može da bude suštinskih napora da se postigne pomirenje i to je izuzetno opasno. Negiranje genocida je još opasnije i zbog toga što stvara svoj sopstveni narativ, a zatim dalje jača te narative o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. I u tim narativima, počinioci ratnih zločina postaju heroji. I možete da zamislite koliko je to opasno u smislu sijanja straha, nepovjerenja i mržnje. To dijeli ljude, zajednice, države. I znamo da se to događa čak i danas. To ne ostavlja prostor za zajednice da zacijele rane i idu naprijed. Ako neko negira da ste preživjeli genocid, ako negira vaše patnje, kako ćete onda zajedno raditi na zacjeljivanju rana?
Time se podrivaju i sudske presude a samim tim i pravda. To je u potpunosti suprotno onome što je potrebno društvu da krene naprijed. Oni koji negiraju genocid su opasni zato što promovišu zaostavštinu zvjerstava i zločina. To je potpuno neprihvatljivo i mora da se osudi. To se koristi zarad političke dobiti. I naravno, vidjeli smo da zahvaljujući društvenim mrežama, to može veoma brzo da se širi. Zbog toga moram da ponovim da je negiranje genocida u Srebrenici apsolutno neprihvatljivo i da se mora osuditi.
Glas Amerike: Koje su posljedice negiranja genocida po porodice žrtava – od kojih mnoge i dalje tragaju za posmrtnim ostacima svojih voljenih?
Nderitu: Negiranje genocida je veoma traumatično za žrtve. Mnoge od njih moraju da žive sa saznanjem da su ljudi koji su počinili genocid slobodni a istovremeno, glorifikacija ratnih zločinaca znači da će nastaviti da pate kao preživjeli. Veoma je bolno kada vidite da se ratni zločinci pozdravljaju kao heroji, dok se vaše patnje ignorišu. Moj prethodnik je radio mnogo na Balkanu. Na mene je najviše uticao njegov rad sa majkama Srebrenice koje je posjetio kada je otišao da oda poštu žrtvama. I ja ću to uraditi. To je bio moj glavni prioritet da nije bilo pandemije. I čim se u potpunosti vakcinišem, definitvno ću otići na Balkan.
I konačno, kada je riječ o posljedicama, negiranjem genocida se umanjuje činjenica da su istinski heroji žrtve, preživjeli i svjedoci, a ne ratni zločinci. Umanjuje se hrabrost koja je potrebna da izađu pred sud i svjedoče protiv onih koji su ih povrijedili. I žrtve i preživjeli gube nadu da će biti pravde. Konačno, ne treba nikada zaboraviti – da te žrtve nisu bile dovoljno hrabre da se oglase, onda sudovi ne bi mogli da potvrde da se genocid dogodio. Znači, posljedice negiranje genocida su veoma snažne.
Glas Amerike: Nedavno ste veoma oštro reagovali na izjavu crnogorskog ministra pravde kojom se, kako je ocijenjeno u javnosti, relativizuje genocid u Srebrenici. Kakve posljedice takvi komentari mogu da imaju u Crnoj Gori, članici NATO-a i aspirantu za članstvo u EU, koja se često navodila kao primjer skladnog multietničkog društva?
Nderitu: Prije oko četiri nedjelje sam izrazila zabrinutost zbog izjava zvaničnika u Crnoj Gori kojima se dovodi u pitanje genocid u Srebrenici. Kao što sam navela, takvo dovođenje u pitanje sudskih odluka je veoma zabrinjavajući razvoj događaja. Genocid i drugi gnusni zločini ne smiju da budu predmet bilo kakve arbitraže, naročito zato što su procesuirani na osnovu dokaza. Međunarodni tribinul za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde su presudili u vezi sa užasnim događajima u Srebrenici u julu 1995. godine. I jednostavno nema prostora za negiranje ili relativizaciju genocida i legitimnosti tih sudova.
To sam već rekla i ponavljam u vezi sa zvaničnicima u Crnoj Gori. Uz to, moja kancelarija je glavna adresa Ujedinjenih nacija za govor mržnje. Zaista sam zabrinuta zbog navoda o govoru mržnje, uključujući i negiranje genocida, zato što to ukazuje na osjećaj društvene polarizacije i dehumanizacije onih koji su različiti. I od zvaničnika u Crnoj Gori tražimo da budu pažljivi, da su riječi koje izgovaraju jasan pokazatelj društvene polarizacije i dehumanizacije onih koji se razlikuju. Moje kolege na Zapadnom Balkanu redovno upozoravaju našu kancelariju na široku upotrebu narativa koji izazivaju podjele, a koji povremeno predstavljaju govor mržnje, i na društvenim i tradicionalnim medijima.
Zbog toga tražimo ne samo od Crne Gore, već i od ostalih zemalja na Balkanu da pomognu da se smire tenzije. Takođe smo upozoreni, na primjer, na grafite na jednoj džamiji koji aludiraju na Srebrenicu u opštini Nikšić. Rečeno nam je da je napisano da će Nikšić biti Srebrenica. To je sve veoma zabrinjavajuće. Zbog toga bih liderima poručila da je veoma lako ući u rat, a veoma teško doći do mira. Ja sam to iskusila, ljudi na Balkanu to znaju jer su iskusili rat – jednom kada društvo uđe u takvu dinamiku podjela, opasnost od toga da situacija izmakne kontroli je veoma realna.
Glas Amerike: I u nedavnom saopštenju pomenuli ste zabrinjavajuće trendove u Crnoj Gori. Šta je to što vas najviše zabrinjava?
Nderitu: Kao što se rekli ranije, Crna Gora je viđena kao mjesto u kojem ljudi poštuju etničke razlike, zbog čega su izjave crnogorskih zvaničnika veoma zabrinjavajuće.
Glas Amerike: Zemlje na Balkanu kažu da žele da napreduju u evropskim integracijama. Da li je to moguće bez suočavanja sa prošlošću?
Nderitu: U kontekstu izgradnje struktura za mir i stabilnost u Evropi, čiji je Balkan dio, potrebno je zahtijevati priznanje događaja iz prošlosti. To znači da treba da se pozabavimo enitčkim i kulturnim tenzijama između država na Balkanu i u samim društvima. Kako Balkan napreduje ka evropskoj integraciji, izuzetno je važno da postoje istinske i kredibilne garancije za prava manjina. Kada se uči istorija Balkana izuzetno je važno da pitamo čija istorija se predaje, šta djeca sad uče? Veoma sam zabrinuta zbog generacije koja sada raste, generacije koja nosi traume rata koji nikada nije vidjela, ali koja snosi posljedice tog rata i svih tih spornih narativa. Veoma je važno da razgovaramo o tome kako da podučavamo tu generaciju.
U kontekstu integracija, veoma je važno reći da to ne može da bude samo odgovornost vladinih zvaničnika – jer je suočavanje sa prošlošću suština tranzicione pravde i zahtijeva učešće velikog broja uticajnih aktera van vlade, uključujući vjerske lidere, žene, mlade, predstavnike civilnog društva. Znamo da polarizaciju podstiču mržnja i podstrekivanje i negiranje zločina iz prošlosti je neprihvatljivo i ne smije da postoji nigdje na Balkanu ili drugdje u Evropi. Ključna uloga Evrope je da osigura da se to ne ponovi zato što uvijek postoji opasnost od toga, zbog čega smo iskazali našu zabrinutost čim smo vidjeli izjave zvaničnika u Crnoj Gori. Važno je da cjelokupna Evropa i Balkan znaju da ni jedno društvo nije oslobođeno rizika i da ni jedna država u svijetu nije imuna na genocid, naročito tamo gdje su se takvi zločini dogodili u prošlosti kao na Balkanu.
Negiranje genocida dovodi sve u veoma opasnu situaciju. Evropa je uložila mnogo napora da dovede Balkan tamo gdje je sada i negiranje genocida bi moglo da ga vrati gdje je bio za vrijeme rata. Ponekad nam prošlost nudi potencijalne podsticaje za jedinstvo ili barem za usklađenost agenda različitih grupa ili zajednica. Na primjer, na Zapadnom Balkanu, moja kancelarija je veoma ohrabrena napretkom koji je proteklih godina postignut po pitanju nestalih osoba. U toj oblasti postoji važna saradnja širom regiona. Moje kolege iz UNDP-a su vodile sveobuhvatan, regionalni projekat za ratne zločine koji je doveo do dobre saradnje po pitanju krivične odgovornosti. Sve to ukazuje na potrebu razvoja zajedničke evropske agende, čak i gdje je izvor za takvu agendu tako tragičan kao što su gnusni zločini počinjeni na Balkanu.
Glas Amerike: Kako se najbolje suprotstaviti problemu negiranja genocida na Balkanu?
Nderitu: Generalni sekretar Ujedinjenih nacija je u poruci povodom 25-godišnjice genocida u Srebrenici, u julu prošle godine, zatražio od svih u regionu da se suprostave govoru mržnje, retorici koja izaziva podjele i narativima koji izazivaju nepovjerenje i strah. Rekao je da je priznavanje prošlosti ključan korak ka obnovi povjerenja i da pomirenje znači odbacivanje negiranja genocida, ratnih zločina i bilo kakvih napora da se glorifikuju osuđeni ratni zločinci. To takođe znači prepoznati patnje ratnih žrtava i ne pripisivati kolektivnu krivicu. Time se utvrđuje jasna agenda za ono što se mora dogoditi na Balkanu u kontekstu prihvatanja događaja u Srebrenici. Moramo da prihvatimo prošlost, da razumijemo međusobne patnje. Znam da je to veoma teško uraditi.
Istovremeno, podsjetiću da je generalni sekretar pozvao vladine zvaničnike da odbace negiranje genocida i da se suprostave glorifikaciji ratnih zločinaca. Nevjerovatno je da sada postoje ulice, škole i druga javna mjesta koja se imenuju po ratnim zločincima. Još je manje prihvatljivo davati im medalje i priznanja u zvaničnim vladinim institucijama ili na svečanostima. Svi politički lideri, svi ljudi koji zauzimaju uticajan položaj, uključujući vjerske lidere, moraju da se bore protiv negativne retorike i glorifikacije ratnih zločinaca, saosjećajnim riječima i empatijom zbog bola i patnji njihovih susjeda.
Generalni sekretar je u istoj poruci pozvao da se izbjegava pripisivanje kolektivne krivice. Zločine čine pojedinci a ne društva ili zajednice. I u društvima koja su bila suočena sa genocidom, veoma je lako pripisivati kolektivnu krivicu cijelim zajednicama. Krivična odgovornost i procesuiranje optužbi pred sudovima je u tom kontekstu veoma važno na Balkanu.
Znači, raditi na tome da se osigura pojedinačna odgovornost da bi se suprostavili tim optužbama o kolektivnoj krivici. Kao što znate, postoji značajan broj sudova koji se bave tim slučajevima posle zatvaranja Haškog tribunala. I potrebno im je dati prostor da to urade. Zbog toga sam u potpunosti saglasna sa agendom koju je prošle godine predstavio generalni sekretar. I zaista se radujem razgovoru sa političkim liderima na Balkanu i svim drugim akterima da bi ih ohrabrila da nastave da se zalažu za mir u regionu.
Glas Amerike: Pojedini ljudi na Balkanu, ukljućujući i zvaničnike, izjednačavaju priznanje genocida u Srebrenici sa pripisivanjem krivice cijeloj naciji, a ne odgovornim pojedincima. Kako ubijediti javnost da priznanje da se genocid dogodio u Srebrenici ne znači i da se time okrivljuje cijeli narod?
Nderitu: Prvo moramo da radimo na socijalizaciji djece. Veoma sam zabrinuta zbog generacije koja sada raste i šta će oni biti u budućnosti. Prvi korak je da razgovaramo sa nastavnicima, da razmatramo nastavne planove. Pomenula sam ranije da sam zabrinuta u pogledu pitanja čija istorija se uči. Istovremeno, moramo da angažujemo političke lidere koje ljudi slušaju i koji mogu da ubijede mnoge u ono što imaju da kažu. Znači, na Balkanu moramo da angažujemo političke i lidere u društvu da promovišu odgovornost. I moramo da nastavimo da radimo sa njima da bi preduzeli suštinske poteze i pomogli građanima u regionu da sagrade mostove preko ove veoma teške i emotivne prošlosti.
Zaista postoji potreba za značajnim konkretnim koracima na putu ka iskorijenjivanju straha od različitosti, izgradnji razumjevanja i istinskog poverenja. Društvo takođe mora da se prisjeća događaja, i muzeji i memorijalni centri su izuzetno važni. Moramo se stalno podsjećati na ono što se dogodilo. Moramo da ponovo radima sa ljudima na Balkanu da usvoje nacionalne zakone kojima se kriminalizuje negiranje genocida. Ti zakoni postoje u zemljama kao što je Ruanda. U mnogim evropskim zemljama postoje zakoni protiv negiranja Holokausta odnosno negiranja genocida nad šest miliona Jevreja u Evropi. I u drugim evropskim zemljama postoje zakoni kojima se kriminalizuje negiranje genocida. Veoma je važno da na Balkanu postoje takvi zakoni.
Glas Amerike: Da li bi konkretniji postupci vlasti u Srbiji u pogledu tog pitanja – recimo priznanje da se dogodio genocid – doprinijeli da se dostigne pravda u regionu?
Nderitu: To bi apsolutno pomoglo da se dostigne pravda u regionu. To je naravno ključno kada je riječ o načinu na koji ljudi pripisuju kolektivnu krivicu društvima. Izuzetno je važno zato što jača procese pred sudovima koji presuđuju pojedincima, a ne društvima ili zajednicama…To je zaista ključan korak koji bi trebalo preduzeti.
Glas Amerike: Vas smatraju prvakom u procesu pomirenja i sprječavanja nasilja, na čemu ste radili i u rodnoj Keniji i drugim afričkim zemljama. Na osnovu vašeg širokog iskustva u toj oblasti, kako postići dugotrajni mir i stabilnost na Balkanu?
Nderitu: Prvo, niko od nas ne smije da ćuti. Međunarodna zajednica mora stalno da daje glas žrtvama jer negiranje genocida neće jednostavno nestati. Moramo da širimo priče o onome što se dogodilo širom svijeta. Glasovi žrtava genocida moraju da budu snažniji od glasova onih koji ga negiraju. Moramo da ukazujemo na to da je za izgradnju održivog mira potrebno integrisanje različitih društvenih perspektiva, što obuhvata mlade, žene i sve one koji su isključeni. Ne možete da imate ništa održivo kada samo jedan segment društva donosi odluke.
Svaki tranzicioni proces, od faze planiranja do implementacije, mora da ima višestruke polazne tačke kao i različite mehanizme za učešće mladih u razgovorima o onome šta se događa u zemlji i njenoj budućnosti, kao i za učešće žena. Kao što sam rekla ranije, mnogo toga zavisi od političke volje, u smislu ko ima moć da prikloni ljude na svoju stranu. U procesu izgradnje mira, ljudi koji sjede za stolom u mnogim slučajevima imaju kapacitet da nose oružje. Uvijek sam govorila da ljudi koji mogu da nose oružje, u jednoj ruci drže rat, a u drugoj mir. I moramo s njima da razgovaramo. Razgovor i analiza genocida u Srebrenici gotovo su isključivo bili usresređeni na političke interakcije na državnom nivou. Zbog toga moramo da usmjerimo veću pažnju na zajednice i da zaista pojačamo glasove žrtava. I moramo da osiguramo da se o Srebrenici uči širom svijeta.
Dijete koje odrasta u Kostariki, Nigeriji ili Australiji bi trebalo da zna šta se dogodilo u Srebrenici. Moramo da svijet učimo o Srebrenici. Na taj način ćemo smo stvoriti sinergiju širom svijeta i izvršiti pritisak na političke lidere koji negiraju genocid kako ne bi omogućavali druge ljude da rade isto. Moramo da povezujemo lokalne napore sa donosiocima odluka i da pokažemo kako govor mržnje, predrasude, polarizacija, diskriminacija, izazivaju podjele i uništavaju i kako to sve podstiče međugeneracijsku traumu. Željela bi da naglasim da su prihvatanje prošlosti i razmijevanje za patnje drugih, odbacivanje negiranja genocida, snažno suprostavljanje glorifikaciji ratnih zločinaca i izbjegavanje pripisivanja kolektivne krivice zaista ključni za napredak Balkana.