Nacionalne stranke bošnjačkog, albanskog, hrvatskog i srpskog naroda u Crnoj Gori činiće gotovo trećinu budućeg parlamenta na osnovu rezultata izbora održanih 11. juna.
“Jačanje nacionalnih partija svih naroda koji žive u Crnoj Gori, pokazatelj je demokratskog nazadovanja i produbljene etničke distance između svih, što je zabrinjavajuće”, ocjenjuje za Radio Slobodna Evropa građanska aktivistkinja Dina Bajramspahić.
A profesor Šerbo Rastoder navodi više faktora koji su uzrok naglog rasta stranaka koje okupljaju nacionalne manjine. Među njima su, smatra, težnja da manjine budu partneri, nacionalne tenzije iz prethodnog perioda i demografska pustoš u krajevima u kojima njihovi pripadnici žive.
Šta su izbori pokazali?
Manjinske stranke Bošnjaka, Albanaca i Hrvata su na parlamentarnim izborima održanim 11. juna osvojile ukupno 11 mandata, što je više nego duplo u odnosu na sve prethodne sazive Skupštine Crne Gore.
Bošnjačka stranka je od osnivanja imala maksimalno tri poslanička mjesta, dok je na posljednjim izborima osvojila šest mandata.
Albanske nacionalne stranke, koje su nastupale u dvije koalicije, osvojile su po prvi put tri poslanička mandata. Uz njih treba dodati i jedno poslaničko mjesto Demokratske unije Albanaca, koja je nastupila u koaliciji sa Demokratskom partijom socijalista (DPS).
Hrvatska građanska inicijativa, koja u posljednje tri godine nije imala predstavnika u Skupštini, sada će imati jednog poslanika.
Prosrpske stranke će imati više od 15 mandata u novom sazivu Skupštine.
“Zabrinjavajuće je, jer bi bilo očekivano da će ljudi u 2023. biti puno otvoreniji prema svijetu umjesto zatvaranja u nacionalne torove kojima svjedočimo. Nacionalnim komadanjem Crne Gore od nje neće ostati ništa ni za koga i to nikome ništa dobro neće donijeti”, ocjenjuje Dina Bajramspahić.
Trogodišnje nacionalne tenzije
Činjenicu da su stranke nacionalnih manjina privukle veliki broj glasova, u kojoj je značajan broj birača glasao ‘svoje’, Bajramspahić vidi i kao odjek na manje brojne narode koji je izazvala radikalizacija koja se dešava kod dva brojnija naroda, Crnogoraca i Srba, u prethodne tri godine.
Naime, 2020. trodecenijsku vladavinu DPS, na čijem čelu je bio Milo Đukanović smijenila je većina predvođena prosrpskim i proruskim Demokratskim frontom.
Taj period obilježile su velike nacionalne tenzije, zabilježeni su slučajevi prijetnji pripadnicima manjinskih naroda, demoliranje objekata, kamenovanje džamija.
Tenzije su narasle i zbog ustoličenja mitropoilita Srpske pravoslavne crkve Joanikija na Cetinju.
Pred same izbore 11. juna uoči fudbalske utakmice u Podgorici, grupa navijača je skandirala ‘Nož, žica, Podgorica’, što je asocijacija na veličanje genocida u Srebrenici, tokom kojeg je 1995. ubijeno više od osam hiljada Bošnjaka.
Profesor Šerbo Rastoder ocjenjuje da međunacionalne tenzije nemaju suštinsku ulogu u opredjeljenju manjina da glasaju za nacionalne stranke.
“Trogodišnje ‘srbovanje’ aktuelnih vlasti je samo dodatno pojačalo navedeno opredjeljenje, ali mislim da nije presudno uticalo na njega. Sazrela je svijest manjina da je vrijeme da ulogu politički ‘servilnih’, zamijene ulogom partnera.”
A Bajramspahić smatra da je društvena kohezija u Crnoj Gori generalno u lošem stanju.
“Jača nacionalna euforija i vjerski fundamentalizam kod svih religija, jer je to izgleda moda današnjeg doba u Crnoj Gori. To je posljedica klerikalizma, teokratizacije i borbe za uticaj i simboličku dominaciju jednih nad drugima”.
Nakon poličkih promjena 2020. godine, prva formirana Vlada Zdravka Krivokapića bila je bliska Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Tada je usvojena promijenjena verzija Zakona o vjeroispovijesti, usklađena sa interesima te crkve.
Bošnjačka stranka pobjednik izbora
Analizirajući pojedinačni uspjeh Bošnjačke stranke, koja je duplirala broj glasova i poslanika, profesor Rastoder podjeća da su Bošnjaci prethodnih godina značajno podržavali DPS i Socijaldemokratsku partiju.
“Ali to se u DPS nikada nije primjećivalo, jer su tvrdili da su oni ‘građanska stranka’ koja ne gleda koja nacija za njih glasa.”
Bošnjačka stranka na izborima je uglavnom nastupala samostalno, ali je uvijek sa DPS i njihovim koalicionim partnerima bila dio Vlade. Ta praksa je prekinuta u vrijeme Vlade Zdravka Krivokapića 2020. godine.
Rastoder smatra da je uzrok povećane podrške manjinskim nacionalnim strankama i veliko iseljavanje iz oblasti gdje žive pripadnici manjina.
“Pritom mislim da je demografska pustoš koju su iza sebe ostavile prethodne vlasti, ljude okrenula slamci spasa”.
On ukazuje takođe na trend posljednjih godina u kojima DPS gubi izbore.
“U suženoj ponudi pripadnici iz redova manjina su glasali ‘svoje’, želeći da tako što manje pogriješe.”
Put birača od građanskih do nacionalnih stranaka
Bajramspahić smatra da i građanske partije u Crnoj Gori imaju svoje nacionalne političke programe.
“Neke od partija koje su nominalno građanske, u praksi su većinom prosrpske ili procrnogorske i moraju o tome da povedu računa. Jedan ili dva pripadnika nekog manje brojnog naroda u građanskoj partiji ne čine nužno tu partiju i njen program dovoljno senzibilisanim za pitanja od značaja za manje razvijene sredine u kojima najčešće manjinski narodi žive.”
Bajramspahić kaže da građani ne biraju nacionalne partije zbog kvaliteta njihovog programa niti zbog reformskih kapaciteta.
“Oni ih biraju zbog nepovjerenja, ali i zbog klijentelizma i nepotizma koji nije zanemarljiv u nacionalnim partijama svih naroda, manjinskih ili većinskih.”
Ona zaključuje da je nacionalna homogenizacija i izolacija svih nacionalnih grupa na ovako malom prostoru loša za same narode, jer im umanje razvoj i napredak koji je moguć samo u međusobnoj razmjeni ideja i suštinskom suživotu.
“Crnoj Gori je potrebna integracija u EU, ali i unutrašnja integracija, jer se zajednički problemi mogu samo zajednički rješavati”, kaže Bajramspahić.
I profesor Rastoder ocjenjuje da je kod manjina do sada postojao snažan građanski kurs i da nije ugrožen glasanjem za stranke nacionalnih manjina.
“Ukoliko snaga građanskog kursa nije prisutna kod ‘većinskog naroda’ i na narednim izborima ćemo se vjerovatno susretati sa sličnim pitanjima.”
Posljednje istraživanje javnog mnjenja Centra za građansko obrazovanje pokazuje da skoro polovina građana Crne Gore smatra da je u državi prisutan problem radikalizacije, osjećaj duboke polarizacije, kao i ugroženosti nacionalnih manjina.
Ispitanici smatraju da su upravo političke partije za to odgovorne.