Stara šala kaže da je Beograd najveći crnogorski grad, ali je pitanje koliko će oni ubuduće moći da se u njemu snađu.
Zašto? Pa, zbog jezičke barijere između Srba i Crnogoraca, ako je suditi po ministru zdravlja Srbije.
Ministar Zlatibor Lončar je – usred bure oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti – izjavio da “gleda da nema” crnogorskog u njegovom resoru.
“Ako želite da budete u Beogradu, ako želite da budete direktor ili na nekoj funkciji, naučite bar srpski”, rekao je Lončar gostujući na televiziji O2.
Njegove riječi izazvale su brojne kritike i optužbe za diskriminaciju, buru reakcija na društvenim mrežama i obnovile stare rasprave kojim se to jezikom priča “na ovim prostorima”.
Zbog toga je BBC na srpskom nekoliko državljana Crne Gore – a Beograđana – pitao isto pitanje: Može li se živjeti u Beogradu na crnogorskom?
“Čini mi se da kasirke uspijevaju da razumiju kad kupujem mlijeko i hljeb… Neko bi maliciozno zaključio zato što su i same Crnogorke”, kaže u šali tridesetšestogodišnja Veronika.
“Ali na delikatesu nikako da se sporazumijemo, pa se moram služiti rukama i pantomimom”, dodaje ona.
Svahili
Veronika u Srbiji živi 18 godina, diplomirana je politikološkinja za međunarodne poslove, a trenutno radi u digitalnom marketingu.
Kako kaže, posljednjih dana je došlo do velikih promjena u njenom životu.
“Na poslu su nakon neuspjelih pokušaja da razumiju ijednu riječ crnogorskog, uveli svahili kao zvanični jezik”, navodi uz osmijeh.
“To pomalo ide sporo, jer su časovi svahilija skupi i poprilično teški. Tako da se i na poslu sporazumijevamo rukama poput majmuna”.
Vladan Balaban nema toliko beogradskog iskustva kao Veronika – doselio se u aprilu prošle godine i radi u finansijama.
“Ne da je moguće živjeti u Beogradu na crnogorskom, nego ljudi već generacijama uspijevaju”, ističe on.
“Beograđani su spontani i pristupačni, nastoje da ostvare konekciju, pitaju odakle si, iz kog dijela Crne Gore… Mnogi imaju neku rodbinu dolje”, dodaje dvadesetosmogodišnji Balaban.
Priganice i uštipci
U Beogradu četiri godine živi i Nikola, student iz Crne Gore, koji kaže da ne vidi nikakvu razliku između srpskog i crnogorskog.
“Meni je pola porodice u Srbiji, a pola u Crnoj Gori… Pričam i jedan i drugi jezik. Pišem ekavicu, ali govorim ijekavicu… Odrastao sam na takvom govornom području”.
Kako kaže, razlika u govoru ima, ali ne velikih.
“Nisu to velike razlike… Ja kažem śedi, a neko iz Srbije kaže sedi… Ja kažem varenika umjesto mleko i krtola umjesto krompir”, ističe on.
Slične primjere ima i Balaban.
“Mi kažemo sir trapist, a ovdje se kaže kačkavalj. Mi kažemo priganice, a ovdje se kaže uštipci, ali nemam problem da ovdje primijenim lokalnu riječ. Cilj je da se sporazumijemo”, ističe.
“Ponekad na neformalnim druženjima upotrijebim podgorički akcenat kada izgovaram ime nekog ime prijatelja i to Beograđanima zna da bude simpatično”, dodaje Balaban.
Diplomski
Priče Sanje Božović, Crnogorke u Beogradu
Imam jedan primjer koji dobro sve opisuje – situaciju koja mi se desila tokom odbrane diplomskog na Fakultetu organizacionih nauka.
‘Mogu li nešto da vas pitam’, rekao mi je jedan profesor.
‘Izvolite’, rekoh mu.
‘Da li ste nekada imali problem zbog vaše ijekavice’, pitao me je.
‘Nikad’, odgovorila sam.
‘Ako vam neko nekad zamjeri zbog nje, ne dajte je’, rekao je.
Već 25 godina živim u Beogradu, duže nego u Crnoj Gori. Nikada nigdje nisam imala problema. Ekavicu danas koristim samo na poslu, zbog poslovne etike.
Dv(j)esta
Sagovornici BBC-ja kažu da do sada u Beogradu nisu imali problema zbog crnogorskog naglaska.
“Mnogo se krećem u gradskom prevozu i samo jednom sam prisustvovao tome da neko reaguje na naglasak koji je nalik crnogorskom”, prisjeća se Vladan.
“Gospođa je čula dečka dok priča i rekla mu da se vrati u njegovo selo jer ‘pridošlice ugrožavaju život Beograđana’ i ‘Beogradu je dosta tih koji dolaze sa strane’. Mada, vjerujem da je tu na djelu lokal-patriotizam koji nije isključivo okrenut protiv crnogorskog naglaska”, ističe on.
Nikola se tu prisjetio jedne situacije u prodavnici.
“Kažu mi ‘račun je 250 dinara’. ‘Znači, dvjesta pedeset’, pitam. A prodavac kaže ‘da, DVESTA pedeset’…. Naglase to dvesta.
“I ja, šta ću, kažem ‘dobro, evo ti dvjesta pedeset”, kaže Nikola uz osmijeh.
“Ali niko mi nikad nije ništa ružno rekao ili tako nešto. Nekada se ljudi začude kad im zatražim vareniku, pa se zbune”, dodaje on.
Šta je rekao Lončar? (I kakve su reakcije)
Tokom gostovanja na televiziji O2 Lončara su pitali šta misli o situaciji u Crnoj Gori.
Ministar zdravlja je tu odgovorio da se u Crnoj Gori “desio narod”, a koji je crnogorski predsjednik Milo Đukanović potcijenio.
Veliki broj građana Crne Gore nedjeljama protestuje zbog Zakona o slobodi vjeroispovesti.
“Srbija je otvorena država, mi u Crnoj Gori nemamo nijednog direktora ili bilo šta da se izjašnjava kao Srbin, a ovdje na mnogo vodećih mjesta imamo te Crnogorce koji još nisu ni srpski naučili, ne znaju srpski da pričaju”, rekao je Lončar.
Pitali su ga ima li takvih u zdravstvu, a on je rekao: „Gledam da ih nema”.
“Mislim da Srbija ima dovoljno onih koji znaju srpski da pričaju i koji zaslužuju da budu (na funkcijama). Ne omalovažavam nikoga”, rekao je Lončar.
Na tu izjavu reagovala je Brankica Janković, povjerenica za zaštitu ravnopravnosti, osudiviši je kao “diskriminatornu i uvredljivu”.
Janković je istakla da je ovakav stav u suprotnosti sa Ustavom Srbije i principima ravnopravnosti svih građana i građanki.
Vlada Crne Gore odgovorila je Lončaru preko Tvitera.
#CrnaGora – građanska država! pic.twitter.com/RbWZKB5vvy
— Vlada Crne Gore (@VladaCG) February 6, 2020
Šta dalje?
Ništa, beogradski Crnogorci normalno nastavljaju živote.
“Ono što bih istakao je da ljudi mahom pozitivno reaguju kada čuju crnogorski naglasak. To mi se često dešava”, kaže Balaban.
“Apsolutno se opuštim, nasmiju mi se kad nešto kažem jer im je to zvuči simpatično i zabavno… Ljudi zaista lijepo reaguju”.
Nikola se pita “kako uopšte neko može da nauči srpski ili crnogorski jezik”.
“Svi mi pričamo srpski… Mislim, balkanski, jugoslovenski, ne znam kako više da nazovem to. Sve je to isti jezik. Da Crnogorac uči srpski… Ili obrnuto. Ne znam kako bi to izledalo. Šta, da neko dođe da živi u Crnoj Gori i da ga ja učim da govori sjutra, pa da lomi jezik? Mislim da je to apsurdno”.