Miodrag Radović, šef Kabineta Predsjednika Crne Gore
Crna Gora, zemlja članica NATO-a, lider u procesu evropskih integracija, država koja je mirnim putem obnovila svoju nezavisnost i do pandemije bila najbrže rastuća ekonomija regiona, sada se nalazi pred izborom puta.
Prethodnu godinu, za koju možemo slobodno reći da su pojeli skakavci, završena je izglasavanjem seta zakona kojima se omogućilo povećanje minimalne zarade, kao i zarada u pojedinim sektorima. Građani su mahom bili sretni zbog takve “reforme”, a kako i ne bi kad se kućni budžet osjetno povećao. Naravno, “istorijska reforma” bi bila lijepa budućnost da iznad nje ne stoji već previše pitanja.
Ključno je, kako nadomjestiti nedostatak novca u budžetu, da bi ova “bajka” imala svoju trajnost, a da se ne pretvori u privremeni izlet koji će narušiti generalno budućnost crnogorske ekonomske održivosti, pa je stoga bitno da preispitamo par teza u nadi da ćemo od Vlade dobiti konkretne odgovore:
– Prvo pitanje koje se postavlja, kako će se puniti nedostajuća “rupa” u Fondu zdravstva nastala sprovedenom reformom. Posebno brine što proračuni nijesu rađeni tako da uzmu u obzir divljajuću pandemiju omicron soja covid-19 virusa, kojim je Crna Gora u ovoj godini jako pogođena. O tome koliko je vlast adekvatno odgovorila na pandemiju je izlišno trošiti riječi. Da li nas čeka privatizacija zdravstvenih usluga gdje će u suštini građani od svoje “povećane” plate finansirati preglede i tako pribaviti veliku imovinsku korist saradnicima aktuelne vlasti?
– Povećanjem zarada je najviše obuhvaćena državna uprava kao najveći poslodavac. Da li je taj sistem sada održiv i da li postoji analiza trenutnog stanja u državnoj upravi i planiranih troškova, imajući u vidu enormna zapošljavanja u njoj i drugim državnim preduzećima, ili iza ugla „čuči“ racionalizacija, naravno po političkom i ucjenjivačkom ključu?
– Šta je plan suzbijanja krize u slučaju da plan ne krene da se sprovodi kako treba? Ovdje prije svega mislim na nedostatak sredstava, jer je sada evidentno da će Vlada makar pola godine trošiti rezervu od 400 miliona eura iz zaduženja s početka svog mandata, koje je još tad uzela preko potrebne mjere, ali da li je to dovoljno ili nas očekuje novo zaduženje? Poslije eventualnog novog zaduženja naš kreditni rejting bi bio dodatno narušen i ukinuo svaku novu mogućnost zaduženja, što bi dovelo do potencijalne krizne situacije u kojoj bi intervenisale međunarodne monetarne institucije.
Plan je u startu „sabotiran“ od strane vladajuće većine, neizglasavanjem dijela zakonodavstva koji se odnosi na ubiranje dodatnih prihoda, čime u ovoj godini izmiču desetine miliona koje su činile osnovu plana. Da li Vlada može računati na podršku „svoje“ većine da te greške ispravi kad nešto krene po zlu? Vjerovatno da ne, jer je glasanje za ovo bilo isključivo ubiranje poena, a dalje će morati sami da se snađu.
– Da Vlada ima u planu prodaju i dalju privatizaciju državnih kompanija? Ako je cilj bio finansijski iscrpiti do sada potentne kompanije, Vlada i njeni politički konstituenti to rade krajnje temeljno, čemu svjedoči da su prvi put u istoriji pojedine kompanije u minusu.
– Da li se planira aktivniji rad na sanaciji posljedica u oblasti investicija, nakon što je katastrofalnom politikom dovedeno do praktičnog tjeranja investitora, gašenja firmi i napuštanja Crne Gore? Kako li to izgleda u očima međunarodnih partnera, vidimo po broju novih investicija. Nekad su strane investicije činile gotovo 20 odsto BDP-a, a sada idemo na smanjenje te cifre u vremenu kad rashodna strana raste.
– Da li su inspekcije dovoljno osposobljene da već danas zaštite radnike kojima poslodavci pokušavaju na nezakonit način oduzeti novo pravo uvećanja zarade? Već sada ima špekulacija o ugovorima na pola radnog vremena, usmenim dogovorima o povraćaju novca poslodavcu itd. Da li je Vlada sposobna da zaštiti građane od nezakonitog postupanja u ovakvim slučajevima sprovođenja politike koju je sama donijela?
– Kakvi su planovi za dalji razvoj infrastrukture? Naravno da ne dobijamo paušalne odgovore kao što je to slučaj s auto-putem koji iako je premijer najavio, definitivno neće biti otvoren 15. januara.
Prošle godine je odgođeno isplaćivanje rate za auto-put, što je dalo manevar za uvođenje novih reformi, ali sada kada stiže na naplatu auto-put, koji još nije počeo davati prihode i bez nade da će se skorije nastaviti njegova gradnja, stvara se realan izazov. Jadransko-jonski auto-put nije više na jedinstvenoj listi prioritetnih infrastrukturnih projekata koji će se finansirati iz novca EU, pa ostaje nejasna strategija Vlade, kako planira razvoj države bez razvoja infrastrukture.
– Sve to otvara posljednje, ključno pitanje, da li Vlada misli da je samo povećanje zarada ono što čini kvalitet života većim? Analizirajući šta čini kvalitet životnog standarda dolazi se do toga da pored finansijske potentnosti njega čine i kvalitetan pristup zdravstvu, obrazovanju, infrastrukturi interkonektovanoj sa susjednim zemljama, pravna zaštita i mogućnosti za razvoj biznisa itd. Naravno, jasno je da su svi elementi ugroženi sem nominalnog povećanja zarade.
Sve navedeno zaista izaziva zabrinutost, u vremenu kada imamo najniže moguće povjerenje međunarodne zajednice i partnerskih zemalja u njoj. Krajem godine smo svjedočili još jednoj „političkoj“ međuvladinoj konferenciji Crne Gore i Evropske unije, koja je pompezno predstavljena od strane predstavnika Vlade, naravno preskačući da objasne zašto drugi put za redom nemaju ni jedno zatvoreno poglavlje, niti kada to planiraju da učine imajući u vidu „kapital“ spremnih poglavlja za zatvaranje koji im je ostavljen od prethodne Vlade.
Pregovarački tim je tek formiran što je zapanjujuće, sa minimanlnim brojem održanih sastanaka, pa ne čudi što je izostala rekacija na spajanje organizacionih jedinica za Crnu Goru i Srbiju. To ne bi naravno nikom bolo oči da nije problem u tome što smo sve do sada smatrani liderom u procesu, a sada smo potpuno zastali, pa ne čudi zabrinutost da li je Vladi evropska integracija uopšte prioritet.
Brojne tenzije koje su obilježile prethodnu godinu se donekle stišavaju, ali nijesu „arhivirane“ jer je podijeljenost nikad veća i stoga Crnoj Gori treba opsežna akcija pomirenja i formiranje stabilne Vlade koja će prevazići nastale izazove, Ohrabruje distanciranje dijela vladajuće većine od nacionalističke politike, oličena kroz potpisivanje memoranduma o saradnji sa dijelom partija opozicije.
Takođe, ohrabruje i sve veća svijest međunarodne zajednice šta se zaista dešava u Crnoj Gori, kao i buđenje civilnog sektora, odnosno jednog njegovog dijela, dovoljno odgovornog i profesionalnog da stane u odbranu demokratskih vrijednosti. Ostaje da se vidi, koliko će političke mudrosti i dugoročnog promišljanja imati pro-evropski orjentisani politički akteri, da sve ove izazove prevaziđu i time zaštite Crnu Goru a ne prostom demagogijom i svakodnevnim prepucavanjima.
Samo takvom orjentacijom, ka EU i vrijednostima zapadnih demokratija, Crna Gora može imati budućnost. Sve ostalo je nažalost, put u zatočenost balkanskih podjela i zaostajanja i putovanje unazad nakon tolikih reformi, može biti veoma bolno po sve crnogorske građane, za koje sam uvjeren da uviđaju realnost situacije.