Pravi pobjednik izbora je Crkva Srbije

Mjesto na kom se slavila pobjeda na predsjedničkim izborima je isto ono mjesto na kojem se slavila pobjeda i na parlamentarnim izborima 2020. Ispred hrama. To vam govori i ko je pravi pobjednik na posljednja dva izborna ciklusa. To je bez sumnje Srpska pravoslavna crkva. Upravo je SPC u više navrata pozivala da se glasa protiv Đukanovića na ovim izborima iako je obećala da se nakon potpisivanja Temeljnog ugovora više neće miješati u političke prilike u Crnoj Gori. I tek će se miješati u crnogorsku politiku i pokušavati da centar političkog života bude u samoj crkvi, a ne u parlamentu ili institucijama – kaže u razgovoru za Pobjedu Balša Božović, predsjednik Regionalne akademije za razvoj demokratije. Ističe da se već jednom vlada pravila u manastiru, a sada će se opet angažovati oko narednih parlamentarnih izbora.

– Zatim će tražiti svoje ljude u obrazovnim i naučnim institucijama kako bi izvršili reviziju istorije i promijenili karakter države. Zatim će agitovati tokom popisa stanovništva. Zatim hajka na ,,neprijatelje“ crkve i ,,nevjernike“ i manjinske narode u Crnoj Gori, i tako dalje – upozorava Božović.

POBJEDA: Zašto su mediji u Srbiji opsjednuti Milom Đukanovićem? Već sedam dana se potencira da je diktator, lopov itd, a ne pominje se da je u vrijeme njegovih mandata CG ušla u NATO, otvorila sva pregovaračka poglavlja, izbjegla rat, primila izbjeglice, dovela investitore…

BOŽOVIĆ: Milo Đukanović je opsesija srpskih medija i tabloida još od ranih devedesetih kada je Mirjana Marković osjetila da jedan od antibirokratskih lidera mlađe generacije u Crnoj Gori nije posebno fasciniran njenim suprugom kao novim voždom svekolikog srpstva zamaskiranog u jugoslovensko ruho. Isto tako se i samozvani otac srpske nacije Dobrica Ćosić grozio Đukanovićevog crnogorstva. To je bilo dovoljno da huškačka Ekspres politika kreira prvu negativnu kampanju u to vrijeme o Milu Đukanoviću kao mladom i korumpiranom političaru. Nakon toga je to postao narativ velikosrpske politike koja je preživjela devedesete i transformisala se u politiku ,,srpskog sveta“ danas.

Zanimljivo je što su u negativnoj kampanji protiv Đukanovića na ovim izborima prednjačili opozicioni mediji u Srbiji. Smiješno je reći za nekog da je diktator a taj neko čestita pobjedu protivkandidatu na izborima i onda se još i povuče sa mjesta šefa partije. A još je zanimljivije da Mila Đukanovića kao autokratu optužuju one medijske i političke strukture koje su odane Putinu i Vučiću.

POBJEDA: Četnička ikonografija obilježila je pobjedničko slavlje novoizabranog predsjednika Jakova Milatovića koji kaže da je evropejac. Te dvije stvari su nespojive, šta Vam one govore?

BOŽOVIĆ: Naravno da su nespojive. I naravno da i Milatović to zna. Pitanje je samo koliko dugo će moći da ignoriše taj problem.

Prihvatanje evropskog narativa od strane vladajuće većine u Crnoj Gori nakon 2020. je do sada bila samo politička taktika, a nikako njeno duboko vrijednosno opredjeljenje. Oni su shvatili da ne mogu da pobijede na izborima i budu vlast ako se budu suprotstavljali Zapadu. Baš kao i Vučić u Srbiji. I predsjednik Srbije nominalno vodi evropsku politiku i navodno ulaže napore u postizanje normalizacije sa Kosovom pa se opet Srbija nije pomjerila za ovih deset godina.

Da se, na primjer, dogodilo nezamislivo, da je Rusija pobijedila u ratu u Ukrajini, kao što su mnogi od njih priželjkivali, prvi koji bi igrali za ruske interese na Balkanu su upravo te političke snage koje su na vlasti u Srbiji, Republici Srpskoj i sada u Crnoj Gori i okrenuli bi se svojim istinskim namjerama, a to je prekomponovanje Zapadnog Balkana. Na sreću Rusija gubi u ratu sa Ukrajinom pa onda i rusifikovani srpski nacionalizam mijenja taktiku.

Tako isto mislim da su dobre prve poruke novoizabranog predsjednika Milatovića o sankcijama Rusiji, evroatlantskim integracijama, nezavisnom Kosovu, ali se i plašim da su samo deklarativne, taktičke prirode, sve dok se u svojoj unutrašnjoj politici oslanja na velikosrpski i crkveni narativ o nekakvom unutrašnjem ,,pomirenju naroda“ u Crnoj Gori.

POBJEDA: Pobjeda Milatovića se proslavljala i ispred Sabornog hrama u Podgorici – u Beogradu, do sada, to nikada nijesmo videli. Šta je razlog jačanja SPC u crnogorskoj politici? Da li je to kanal Beograda za bolju kontrolu Crne Gore?

BOŽOVIĆ: Kada pobjedu na izborima za predsjednika jedne države pobjednici proslavljaju uz zastave druge države, onda je jasno da tu nešto nije u redu.

Mjesto na kom se slavila pobjeda na predsjedničkim izborima je isto ono mjesto na kojem se slavila pobjeda i na parlamentarnim izborima 2020. Ispred hrama. To vam govori i ko je pravi pobjednik na posljednja dva izborna ciklusa. To je bez sumnje Srpska pravoslavna crkva. Upravo je SPC u više navrata pozivala da se glasa protiv Đukanovića na ovim izborima iako je obećala da se nakon potpisivanja Temeljnog ugovora više neće miješati u političke prilike u Crnoj Gori. I tek će se miješati u crnogorsku politiku i pokušavati da centar političkog života bude u samoj crkvi, a ne u parlamentu ili institucijama. Već jednom se vlada pravila u manastiru, a sada će se opet angažovati oko narednih parlamentarnih izbora.

Zatim će tražiti svoje ljude u obrazovnim i naučnim institucijama kako bi izvršili reviziju istorije i promijenili karakter države. Zatim će agitovati tokom popisa stanovništva. Zatim hajka na ,,neprijatelje“ crkve i ,,nevjernike“ i manjinske narode u Crnoj Gori, i tako dalje.

SPC će u Crnoj Gori biti konstantan izvor podrivanja evropske, antifašističke i građanske države. U Srbiji su izbrisane sve granice između države i crkve. To je ideja i sa Crnom Gorom.

POBJEDA: Da li su SAD i EU dale otvorene ruke Srbiji da politički mešetari u CG, a zauzvrat da Srbija riješi odnose sa Kosovom?

BOŽOVIĆ: Džo Bajden je 1995. održao govor u Kongresu o ulozi koju SAD treba da imaju na Balkanu. Govor je održan neposredno nakon genocida u Srebrenici. Govorio je o tome kako u Evropi ne postoji dovoljno čvrst moralni centar koji će da brani demokratiju, slobode, ljudska prava, koji će da brani slabe, nemoćne, ugrožene i one nad kojim se iživljavaju velikodržavne nacionalističke politike na Balkanu. Danas se administracija američkog predsjednika, nažalost, ne ponaša u skladu sa tim vrijednostima i tom politikom.

Nekolicina diplomata i djelova administracije zaduženih za Zapadni Balkan pruža otvorenu podršku Aleksandru Vučiću i njegovom nacionalističkom i korumpiranom režimu. Dakle, oni ne pružaju podršku Srbiji, to bih želio da naglasim, već Aleksandru Vučiću lično, onom koji je Miloševićevu politiku protiv koje su SAD ratovale rebrendirao i nastavio da sprovodi na hibridni način. Tako da su vam slutnje na mestu. Pokazaće se kao opasna iluzija uvjerenje dijela američkih diplomata da je Vučićevoj nacionalističkoj i autokratskoj politici moguće navući prozapadne odore. Svaka nacionalistička politika u Srbiji će uvijek biti ruska politika. Kao što će samo demokratska i građanska Srbija biti proevropska. Ali očito da aktuelna administracija nema strpljenja da pomaže temeljnu demokratizaciju Srbije i vjeruje da će im Vučić isporučiti strateške ciljeve na Zapadnom Balkanu. Pokazaće se da veoma griješe.

Opasan spin o pomirenju

– Opasan je taj spin da u Crnoj Gori postoji jedan narod koji je Đukanović međusobno posvađao, a eto zna se da je taj jedan narod srpski, pa onda svako ,,pomirenje“ u okviru istog naroda podrazumijeva brisanje ili nestanak crnogorskog identiteta. A šta je zapravo istina? Istina je da su sve ovo vrijeme politike Đukanovića i sprskog nacionalizma u Crnoj Gori bile krajnje vrijednosno suprotstavljene, zbog čega je iluzorno pominjati da sada te dvije politike treba miriti. Kako bi se to uopšte sprovelo u djelo? Kako novoizabrani predsjednik, kao Crnogorac, da se miri sa popovskom politikom koja kaže da su Crnogorci kopilad, a da je Crna Gora ,,mala Ukrajina“? To nije ni normalno ni održivo. Kako da mirite narodnog heroja i antifašistu Ljuba Čupića sa četničkim i fašističkim zločincima Bajom Stanišićem i Pavlom Đurišićem? To je kao kada biste tražili Bošnjacima da se pomire sa Ratkom Mladićem. Umjesto što se politikom ,,oslobođenja i pomirenja naroda“ želi dalje relativizovati crnogorski identitet i Crna Gora kao država, treba jasno da se stane iza politike antifašizma i vrijednosti građanske države i tu da se bude kristalno jasan. Milatović i vladajuća većina griješe ako misle da je dovoljno preuzeti samo deklarativno Đukanovićevu prozapadnu spoljnu politiku da bi nastavili da vode crnogorsko društvo, jer bez antifašizma i koncepta građanske države nema iskrenog evropejstva, dok Crna Gora bez antifašizma ne može ni da postoji kao država jer je to jedan od njenih ključnih temelja – kaže Božović

Srbija ne prašta Đukanoviću evropeizaciju Crne Gore

– Da bi se razumio odnos Srbije prema Đukanoviću morate prvo da razumijete srpski nacionalizam. To rvanje između Đukanovića i srpskog nacionalizma traje skoro koliko je i Đukanović bio na vlasti. Srpski nacionalizam mu nikada nije oprostio evropeizaciju i demokratizaciju Crne Gore, njeno osamostaljivanje i učvršćivanje multinacionalnog i antifašističkog karaktera društva. To je dijametralno suprotno od onoga što propovijeda koncept ,,velike Srbije“. Zatim njegov odnos sa Zoranom Đinđićem i građanskom Srbijom kao i pomoć njihovoj borbi za evropsku i građansku državu koja se ne miri sa zločinima je shvaćeno kao nepristojno miješanje u unutrašnje stvari Srbije. Đukanović je bio svih ovih decenija najveća smetnja velikosrpskim aspiracijama u Crnoj Gori i zato su sve snage usmjerili na njegovu političku smrt – kaže Božović.