Populizam – putinizam

Piše: Željko Rutović

U dugom periodu raspirivan, pothranjivan i utjerivan, populizam učini svoje – od čovjeka napravi zanešenog roba zabluda, koji prihvata kao konačne populističke istine u koje bi se zakleo.

Suzi taj političko-vjerski populizam dijapazon širih interesa i kritičke misli kojima bi se čovjek obogaćivao, te kao misleće biće oblikovao autonomno svoj politički život. Ne, u populizmu i sa njim, litijaški, ruku pod ruku, čovjek nema potrebe misliti kad drugi (s)misli umjesto njega.

Duboko u sebi takav čovjek se boji sopstvene slobode. Propaganda i pranje mozga učiniće da ljudi to rado prihvate, čak i da uživaju u svojoj neslobodi, kazaće engleski književnik Oldos Haksli. No, očito da je u prirodi čovjeka da čini i ipak svjesno ponavlja greške.

Da nije tako, danas u 2022. godini izvlačio bi pouke od populistički tragičnih iskustava devedesetih godina prošlog vijeka. Tek, populizam kao takav (i nikakav) određuje mjeru i sudbinu mnogim ljudima i mnogim društvenim stvarima.

A to tako bude pošto populisti misle da im je sve posao – od fiskaliteta do nataliteta. Tako, čitava struja političke, vjerske, (para)obavještajne “misli” uz pomoć moćnih medija održava perspektivu populizma kao balkanskog pravila političkog ponašanja i djelovanja.

Predvodnik fašizma

Ostaci logike i zdravog kritičkog razuma protive se prihvatanju nabujalog populističkog objašnjenja svega i svačega koje u ekstremnim količinama gledamo i slušamo u već dužem periodu.

Podsjetimo, desničarski populizam nekada bijaše bedem koji je trebalo da štiti društvo od stvarnog fašizma, da bi danas upravo on bio predvodnik fašizma.

A on, to zlo, fašizam, podsjetimo, između ostalog jeste: snažan i kontinuiran nacionalizam, preplitanje religije i države, prezir prema ljudskim pravima, bujanje kronizma, kontrola nad medijima… Zvuči (pre)poznato? Znate primjere… Počne taj populizam kao naivna blagoglagoljiva epika, a završi kao posljedice tragika.

Danas svjedočimo primjerima populizma-putinizma u kojem već osvjedočeni ovdašnji balkanski nacional-šovinizam kliče destruktivnoj, rušilačkoj energiji zločina, smrti i agresije usmjerene prema nezavisnosti i integritetu države Ukrajine.

Razloga populizma je mnogo, već viđenih i u mržnji prakse potvrđenih, zaključno sa potvrdama Haškog suda za ratne zločine.

Tim koji gubi se ne mijenja

U velikom panslovenskom narativu mitomanske posebnosti i uloge istorijske “pravde” u ime svepravoslavne braće, populizam-putinizam transformiše se i udruženo podstiče u neku vrstu neupitnog mesijanizma.

Takva predstava o veličini “genija” je mistifikujuća psiho-kolektivno-adrenalinska doza “pravilnog puta” u borbi protiv zapadne civilizacije. Ali taj nacional-populizam, aktivni, na mržnji podsticane nekontrolisane emocije, koliko naizgled banalan i primitivan, u paranoičnosti kolektivne psihodelije zakonito je destruktivan i društveno opasan.

Veličanje i kreiranje idealne nadpolitičke figure nosioca svemoći pravoslavnog bratstva, proishodi i proizvodi se u masi, u svetu, srpskom, ruskom svetu.

Ovu i sve podvrste populizma treba sagledavati u optici dugo kreiranih preduslova koji dovode do “slobode”, “oslobodilaca” i “pobjede”… Populizam se, kazasmo, u dugom periodu reproducira velikim riječima, dok matrice iz sveta matice ostaju uvijek iste.

Okamenjene u vremenu. Tim koji gubi se ne mijenja. Stradalništvo kao epopeja vječne buktinje iracionalnog populusa koji traži mesiju – proročanstvo, da“istorijsku bol inepravdu” ne birajući sredstva ,ublaži i namiri. Da vatre mržnje prema drugom i različitom kontrasvetu raspiri.

Razliva se to ovdašnje nacional-populističko-putinističko klerikalno pojanje ib(r)ojanje u širokom dijapazonu motivacione sabornosti, činile su to apostolske institucije javno (i manje javno) službe i servisi, podgrijavanjem neugasle nade u političku smrt zapadne civilizacije. Zapati se ta ovdašnja svijest stasala da u mržnji i naboju iracionalne mitomanije o ugroženosti svepravoslavnog bratstva, iznova i uvijek populiše i populariše kada to njihova božanska figura vožda zatraži.

U dubinama srednjovjekovnih tmina

Isto je za populus mržnje riječ ili zločinačke agresije smrt. (O)pravdaće se u uvijek novim trivijama propagandističkih štabova usmjerenih ka onima koji u svemu zlovide opasnost po pravoslavlje (čitaj svetosavlje) vjeru i religiju.

Na otrcanoj i iscrtanoj karti „odbrana i odbrana“ davno su ugasli svjetovi iluzionističkih nada primitivnog populizma, čiji današnji će se putinizam zakonito i samo još jednom stropoštati u dubine srednjovjekovnih tmina u čiju ropotarnicu završavaju svi oni koji na agresiji, zločinu, mržnji i ratu vide svoju šansu – podjednako geopolitike i lokalno populističko nacionalističke predpolitičke epike.

Kao i svaka sloboda i ukrajinska odbrana slobode, njene moralne i duhovne vertikale, državnog i nacionalnog dostojanstva ostaće da u novim istorijskim čitanjima svjedoči kako o karakteru agresivne bestijalnosti uperene od onog u čije ime se ovdašnji putinisti međusobno hrane očekujući da će ih neka svevišnja sila odvesti u svet, u svetove u ime kojih populisti ostaju vječna strašila zla svakog rata u koje su se, a sve protiv hegemonog zapada, svrstavali svi oni koji u mržnji potrošiše svoje lične i zaludnje promašene političke živote.

Na zgarištima i iskustvima dima mržnje

Nije teško biti prognozer kako će i ovaj populizam skončati, no prije te civilizacijske objave okrenimo i vidimo pomjeriše li vjerujući slobode apostoli brda i planine. 

Brza olako obećana brzina, potroši svoje političko gorivo populizma. Na zgarištima i iskustvima tog dima mržnje, svaki populizam pa i današnji bilo kog prefiksa prosipaće se i plutati po katakombama ojkačke politike čije se stvarno ime tragikom zove.

Svaki civilizacijski otklon od memle tog zapaljivog tona i ikonografije, združene Mićović bratije koja Crnoj Gori priziva ukrajinski scenario, računa se jedino i samo odbranom identiteta, suvereniteta, slobode, jezika i duha, tj. svih onih autonomnih vrijednosti koje se danas brane u Ukrajini – a na čiju patnju i stradanja seire mržnje dokonlije sve braneći pravoslavlje od mrskog im zapada.

Nikad i ništa u životu te i takve, bolje i više ne zapade, do li škrgutanje zubima maliganskih desni iz arsenala opijata demagogije i populizma, sve u mantri i borbi protiv „bezbožnog“ zapada.

(Pre)politički gori od ovakvih samo su oni koji sa raznih adresa, kanala i platformi huškaju manje ili više vidljivim znacima po kojima kao nebrojeno puta, do tada treba samo još malo izdržati do konačne pobjede protiv većinskog ostatka nenaklonjenog im zapadnog euroatlantskog svijeta.

Pa da li, i šta, u takvoj politici može da cvjeta, ako se mrzi sve što nije dio nacionalističko-šovinističko-populističko-putinističkog sveta­­?