Ponuda predsjednika i premijera Mitropoliji crnogorsko-primorskoj da se obustavi primjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti do izjašnjenja Ustavnog i Evropskog suda za ljudska prava, podli je pokušaj da se predstave javnosti kao kooperativni i navodno spremni za dijalog, ocijenio je poslanik Demokrata Vladimir Čađenović.
Podsjećamo, premijer Duško Marković saopštio je da su on i predsjednik države Milo Đukanović mitropolitu Amfilohiju ponudili obustavu primjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti do izjašnjenja Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, ali da je on ipak pozvao na nastavak litija.
Čađenović u reagovanju ukazuje da Ustav Crne Gore i ukupni pravni poredak “ne poznaju institut obustave implementacije zakona kao nadležnost Vlade Crne Gore, ili bilo kojeg drugog državnog organa”.
“Ustavna nadležnost Vlade je da predlaže i izvršava zakone kada ih usvoji Skupština Crne Gore. Jedino Ustavni sud u postupku ocjene ustavnosti zakona može narediti da se obustavi izvršenje pojedinih akata ili radnji preduzetnih na osnovu zakona čija se ustavnost ocjenjuje, ali ni Ustavni sud nema ovlašćenje da privremeno obustavi izvršenje čitavog zakona”, rekao je Čađenović.
Sljedeća perfidnost, kako je rekao, je predlog da obustava izvršenje Zakona traje dok o njegovoj ispravnosti odluku ne donesu Ustavni sud i Evropski sud za ljudska prava u Strazburu.
“Skandalozno je da nosioci dvije najviše funkcije u Crnoj Gori, kao mjeru svog navodno kompromisa, nude nešto što ne postoji. Naime, u nadležnosti Evropskog suda za ljudska prava nije ocjena ustavnosti i zakonitosti zakona i drugih propisa, već samo, eventualno odlučivanje o pojedinačnim aktima koji bi se donijeli u izvršavanju zakona. Na osnovu prethodnog, potpuno je jasno da su Đukanović i Marković odbili bilo kakvu mogućnost dogovora o izmjeni spornih normi iz Zakona, čime su samo potvrdili da ih bilo kakva argumentacija stručne i ukupne javnosti koja ukazuje na neprihvatljivost tih normi, ne dotiče”, kaže Čađenović.
To, smatra on, potvrđuje da je njihovo prihvatanje pregovora sa Crkvom o spornom Zakonu bilo isključivo u funkcij i kupovine vremena za sopstvenu povoljniju političku poziciju.