Oni su mislili da će ovako: više popova, više sekularizma; manje Crnogoraca, manje podjela

Piše: Andrej Nikolaidis

Na snimku vidimo gradonačelnika Nikšića – koji mora da je zbog nečega važan, ali sam mu ja zaboravio ime a ne da mi se da guglam – kako svršenim srednjoškolcima dijeli ikone.

Korisnik Facebooka pod imenom Gruna Stramen pita se: „Šta se dešava ako učenik nije vjernik ili je druge vjere“.

Pitanje je, dakako, retoričko a odgovor jasan: pokrstiti ga.

Praktično istovremeno, Joanikije Drugi kaže kako je Joanikije Prvi bio jagnje Božije. Ubilo ga na pravdi Boga, kao i ostale saradnike okupatora.

A prije koji dan, junaci nakon 80 godina skupili hrabrosti pa udarili na partizanske grobove.

Sve su to posljedice Amfilohijeve klerikalne kontrarevolucije koju je, na ovaj ili onaj način, sa većim ili manjim intenzitetom, više ili manje skriveno, podržao popriličan broj naših građavinara (eto nove riječi: građavinar; pripadnik navodno građanskih pokreta i partija finansiranih novcem građevinskih tajkuna, koji pod formom „prevazilaženja podjela“, pod čim se misli na varijaciju parole „Manje crnaca, manje rasizma“, u našem slučaju formulisanu kao „Manje Crnogoraca, manje podjela“, sprovodi politiku jedan narod, jedna crkva, jedan vođa, a vođa u Beogradu) i NGO-ista, za šta su nakon izbora 2020. isti bili nagrađeni – i po dubini i po širini.

Manevar u kojem zastupnici civilnog, sekularnog društva podržavaju sveopštu klerikalizaciju društva, koja dovodi do toga da jedan pop u Ostrogu postavlja jednog crnogorskog premijera, a drugi pop u istom manastiru na noge prima drugog crnogorskog premijera, koji je mlađi od prvog, pa može bolje i brže kleknuti, a i nekako je merhametan, tek prividno je kontroverzan. Nikad niste čuli za izreku: klin se klinom izbija?

Ako imate problem sa mamurlukom, drmnite ujutro tri loze: ako ništa drugo, nije dobro jesti na prazan stomak. Ako imate problem sa malignim uticajem proruske crkvene strukture, do kraja pojačajte uticaj te strukture: dajte joj vlast. Uzgred, ambasadori zemalja koje su sad zabrinute zbog malignog uticaja kojim Rusija prijeti regionu upravo preko te crkve, tokom Amfilohijeve klerikalne kontrarevolucije samo što nisu izlazili pred litije i bacali cvijeće na popove, baš kao građani Beograda onomad na tenkove koji su se zaputili da ruše Vukovar.

Suprotno uvriježenom mišljenju, predviđanje budućnosti kod nas lak je posao. Ko se kladio na nesreću, nije promašio.

Pa tako ni ja. U februaru 2020, povodom zbivanja u Mostaru (i tamo su neki dan opet udarili na partizansko groblje) pisao sam kako “antifašizam u Bosni i Hercegovini više nije, već dugo nije, društvena vrijednost. Shodno tome, nije ni poželjan. Nedavna zbivanja u Mostaru to potvrđuju. Rečena „zbivanja“ nisu bila potvrda iz koje se nešto može naučiti (kome do sada nije jasno, ne bilo mu nikad jasno), nego gola demonstracija moći. Moći koga, moći čega?

Moći fašizma.

Dakle: tačka u kojoj je antifašizam značio preventivno djelovanje odavno je iza nas. Fašizam je pobijedio i on danas, još uvijek, antifašizam toleriše – ponegdje i ponekad. Koliko sutra, antifašizam će biti zabranjen, sa poznatim obrazloženjem – da je u pitanju najogavnija, podmukla verzija bezbožnog, titoističko-jugoslovenskog lijevog radikalizma.

U Mostaru su, prije neki dan, rekosmo, antifašiste tretirali onako kako Amerikanci-desničari tretiraju Indijance kada se bune zbog gasovoda koji prolazi kroz njihov rezervat: da, dosadni su, da, bilo bi bolje da ih nema, bilo bi bolje da smo ih sve pobili, ali kad su već tu, u ime demokratske šarade i hipokrizije dozvolimo im da se, pod strogom policijskom kontrolom, okupe i kažu šta imaju – mada ne onako kako su oni zamislili.

Antifašisti su, recimo, zamislili da prohodaju Mostarom. Reklo im je da nemre. Uznemiravali bi javnost, pa bi neko od pripadnika javnosti mogao negodovati… Treba razumjeti policiju: ne mogu pustiti antifašiste da uznemiravaju fini mostarski fašistički svijet. Bolje da ih, radi njihove sigurnosti, potrpaju u autobus. I bi tako.

Mostar je, dakle, grad u kojem, zvanično, policija antifašistima ne može garantovati bezbjednost. Po tome se Mostar ne razlikuje od većine drugih naših gradova. U većini drugih gradova, međutim, još uvijek nije posve uobičajeno, nije prihvaćeno kao zlatni standard, on o što u Mostaru jeste – crtanje kukastih krstova po grobovima, recimo – partizana. Što bi rekli, razumijem logiku fašista: pa jesmo li pobijedili ili nismo? Ako smo pobijedili, crtaćemo kukaste krstove kad i gdje se nama ćefne, nismo li se za to borili?

Fašizam će kod nas biti sve snažniji, antifašizam sve slabiji. Garancija za to su mladi. Koji su listom fašisti. Omjer fašista i antifašista među omladinom je stravičan i ne ostavlja mjesta nadi. Fašisti nas, da ponovim, tretiraju kao Amerikanci Indijance: sve naše su već uzeli ili uništili, više im nismo nikakva prijetnja i sada, prosto, čekaju da izumremo.

Drugi svjetski rat na prostoru bivše Jugoslavije bio je oslobodilački rat, ali i integralni dio revolucije. Ratovi u bivšoj Jugoslaviji devedesetih godina bili su, između ostalog, i integralni dio kontrarevolucije. Koja je uspjela. U ekonomskom smislu, ona je dovršena na cijelom ex-YU prostoru: sve što su komunisti sagradili već je prodato, ili će prodato biti uskoro. U ideološkom smislu, kontrarevolucija nije dovršena jedino u Crnoj Gori. No i u Crnoj Gori u toku je konačni kontrarevolucionarni udar: vodi ga Amfilohije, uz pomoć Srbije i Republike Srpske – pisao sam prije dvije i po godine”.

A onda su 30. avgusta stvoreni uslovi da se kontrarevolucija do kraja sprovede i u Crnoj Gori.

I opet nisu uspjeli.

Svi smo mi skloni kritikovati Crnu Goru. I neka. Oštra kritika je nužna, ona je ljekovita. Ali da ne zaboravimo: ova zemlja, kakva je da je, i njen antifašizam, kakav je da je, u tri decenije uspjeli su preživjeti dvije kontrarevolucije i dva frontalna udara velikosrpskog nacionalizma (prvi je bio tzv. Antibirokratska revolucija).

U februaru 2020. napisao sam zašto mislim da je to tako. Isto mislim i sada. Prisjetite se, baš tih dana crkveni omladinski odred upao je na partizansko groblje u Orjoj Luci kod Danilovgrada, zapalio baklje i zapjevao himnu Legijinog odreda smrti, napjev pod mirotočivim naslovom „Hriste bože“.

Kao ni u Mostaru, ni u Danilovgradu državni organi nisu bili u stanju zaštititi groblje. No za razliku od Mostara, mještani Orje Luke bili su odlučni da problem riješe sami.

Oni su saopštili:

“Orja Luka je sinoć bila svjedok neprimjerenog i nerazumljivog ponašanja grupe nepoznatih osoba, koje su pored grobova časnih Orjelučana napravili bakljadu uz pjesme kojima se duboko vrijeđa orjelučka državotvornost i antifašizam, kao i ljudsko i građansko dostojanstvo mještana. Samo zahvaljujući glasu razuma taj skandal završio bez težih posljedica.

U ime svih mještana Orje Luke kojima je ljudska dobrobit na prvom mjestu, a Crna Gora jedina kuća, zahtijevamo od nadležnih državnih organa da se počinioci ovoga gnusnoga čina otkriju i najstrožije kazne. Još uvijek imamo dozu povjerenja u državne organe. Ako oni ne učine ništa u zaštitu Orje Luke i njenoga sa mukom stečenog ugleda Orja Luka će naći načina da odbrani sebe i svoju čast onako kako joj po tradiciji i po istoriji pripada” .

Zapamtite ovo saopštenje. Posve je moguće da je po srijedi jedan od posljednjih autentičnih antifašističkih glasova koji ćete čuti u ovom pokorenom regionu. Nikakvo, dakle, „marksističko čitanje“, nikakav intelektualno-salonski hipsteraj, nego seoski domaćini koji su über-popu Amfilohiju poručili da će, budu li njegova bijesna paščad opet skakala po grobovima njihovih očeva-partizana, dotičnima vlastoručno jebati sve po spisku.

Old School, baby, Old School.