Nemanjina slava Šubarinom srednjem prstu

Piše: Slavko Mandić

Koga još može da uvrijedi davno krepani Emil Kusturica? Vučićev čuvar sistema na Mokroj Gori, šerif i vlastodržač, vlasnik Drvengrada i okoline, opasna prijetnja tamošnjem narodu, vlasnicima parcela i domova prađedovskih, koje bi da prisvoji. Imenovala ga je Vlada Srbije da bude ono što je i ona. Otimač i siledžija. Svetosavac i jedan od braće Jugovića, na čijem čelu je picousto rješenje srbijanskog zla svakojega.

E pa kad takva blijeda i bijedna ljudska sjenka krene na Crnu Goru da ošti ono što nema, ośeti se bazd kilometrima daleko. I traje tako, dok se pogan ne ugasi trajno, za sva vremena.

Nema sumnje, Nemanji se dopao Kovačevićev srednji prst, pa kao veli što ne bi i on probao ono što nudi ova ostrašćena šovinistička krepalina, brat mu po svetosavlju i sramotnim uzorima poput Kačavende i Pahomija. Dobro bi mu došao u Drvengradu, kao univerzalni ćerač vrana, poboden na početku svake oranice na brdu Mećavnik. Sa obaveznim srednjim prstom, na koji zamjerku nije imao ni kompletan crnogorski društveno politički vrh. Ni onaj slučajni, što je „stoički“ odćutao sramoćenje himne države na čijem je čelu.

To što se zove Kovačević pokazao je svoj kukavičluk bježeći nikšićkoj opoziciji sa megdana, iako je vjerovao da će ga zaštiti većina skupljena s konca i konopca u javno proklamovanoj srbijanskoj borbi za Nikšić. Ali, nikad se ne zna. Možda je neko nanovo platio to čobansko jato predpolitičkih čavki, pa eto mogućeg belaja. Bio bi to kraj neočetniku savremenog doba, srednjeprstašu koji je činodejstvovanjem poput svake pogani, zasjenio čak i dugoskrivajućeg imitatora ljudske rase, poznatijeg kao Nemanja od nekadašnjeg Emira Kusturice.

Kusturica, nekad legendarni reditelj, a sada trag koji se jedva vidi na nacionalističkoj srbijanskoj naprednoj sceni, dobio je zaduženje da na Mokroj Gori, iako mu je ideološki bliskija Ravna Gora, napiše scenario odbrane Kovačevićeve bezprizornosti.

Emir nekad, a sad srbijanski Nemir, kad je vidio srednji prst novostvorenog prijatelja po nesojluku, obrušio se svom vučićevom žestinom na crnogorska znamenja, koja su trn u oku šovinističkoj bagri s one strane ljudske časti i dostojanstva.

Novovjernik Nemanja, načinjen od nekadašnjeg Emira, velikosrpski sektaš svetosavskih tradicionalnih vrijednosti u odbrani na crn obraz Kovačevića, koga ni voda oprat nikad neće, pokaza kolika je politička budaletina. Razmišljajući kako da nikšićkoj Šubari da značaj, a ponizi crnogorska znamenja, ovaj bijednik roda svoga, napao je na himnu, slažući nizove laži i kleveta, kao što to čini svaki velikosrpski opanak.

Posrbljenik pojma nema ko je Sekula Drljević, niti može objasniti što je tu u crnogorskoj himni inkriminisano, ali zna da to neznavenom i slabo obrazovanom narodu, taman takvom kakav je i Kovačević, služi za potpirivanje mržnje svake vrste. I ljubljenje u nesojev srednji prst, umjesto u nekadašnji krst časni, klerošovinizam s razlogom diže na pijadestal sramote i bezčašća.

Govoriće Kusturica i o crnogorskom dukljanstvu i našem nevjerovanju u njihovog boga. Jer oni, ta jeftina družina slaboumlja, nemaju hrišćanstvo kao vjerski stožer. Zato što su sektaši, klerikalci sa tradicijom koljača, masovnih ubica, dokazanih zločinaca. Zato je njima Milorad Vukojičić Maca pop koljač koji je ubio majku Miše Janketića, pripadnik zloglasne crne trojke i njen vođa „istorijska“ ličnost koja je proglašena za sveca Srpske pravoslavne crkve 2005. godine. Pa đe tu o vjeri može riječi biti?

Takvu ideologiju danas baštini Kusturica. Ako baš Kovačević ne zna zašto je četnik i kakvi su zlikovci promoteri domaćeg fašističkog zla i izdaje koja je slična današnjoj, on sigurno zna. Bilo je toga u njegovim filmovima. Manje kad je bio Emil, ali znatno više kad je postao Nemanja.

Nije ni mjesto ni vrijeme da se integralno prenose Kusturičine gadosti upućene Crnoj Gori. U njemu je preletački sindrom i on nikada neće biti ništa drugo do ništa. Zato i rekoh na početku da on nikoga ne može uvrijediti, ali to ne znači da ga ne treba pośećati ko je. Ne radi njega samoga, koliko zbog naraštaja kojima zli tumači srbijanske kulture i prisvajači i otimači tuđih tradicija šire laži pretvarajući moralne patuljke u ono što oni nikada nijesu ni bili niti mogu biti.

Zato je logična podrška Kovačevićevom srednjem prstu, koju mu nesebično daje Nemanja. Ne grabi se za njega samo on, nego veća polovina Vučićevića, Rakovića, Milomira Marića…

A jedan je Vučić. I u njemu čuči Nemanja ovovremeni. Virne povremeno radi Kovačevićevog srednjaka da ga u glavu ne strefi kad u akciju krene, i opet se utopli u prirodno mu stanište.

Taj dok živi nikada neće neđe drugo. Udomio se i ugodno mu je.

Neka živi u takvom ambijentu što duže.
Na njega se Crna Gora obazirati neće!