Nedoraslost istorijskoj i društvenoj ulozi koja ga je zapala, čini postupke URA-e, kao političkog subjekta, i njenog predsjednika g-dina Abazovića samo alatom u rukama inspiratora „srpskog sveta“. Dio te političke grupacije je dosta naivno ušao u priču o demontiranju „prošlog režima“ i pogrešno procijenio prioritete. Cijenu će uskoro plaćati na vanrednim izborima. Uloga „balansera“ u političkom životu je uvijek nezahvalna i nosi veoma nezavidne posljedice, ocijenio je Nebojša Mrvaljević, građanski aktivista, analitičar i izvršni direktor nevladinog udruženja Forum slobodnih građana „Luča“.
On je pokrenuo peticiju „Regionalna inicijativa intelektualaca/ki za doprinos miru i stabilnosti“ koja je ujedno i „APEL – uzmimo sudbinu u svoje ruke!“ koja pokazuje izuzetnu zainteresovanost regiona i istaknutih pojedinaca za trenutno stanje i budućnost Crne Gore i šireg prostora Zapadnog Balkana.
Cilj pokretanja peticije, kako pojašnjava Mrvaljević, je raskrinkavanje političkih namjera koje dolaze iz zvaničnog Beograda, a kojima je cilj, kroz novu homogenizaciju, realizirati ideje oblikovane u konceptu „srpskog sveta“.
U razgovoru za Al Jazeeru Mrvaljević je govorio o aktuelnoj političkoj situaciji u Crnoj Gori.
Prije nego krenemo sa najaktuelnijim zbivanjima u Crnoj Gori hajde da napravimo mali uvod. Prizori ustoličenja mitropolita SPC-a Joanikija na Cetinju 5. septembra pokazali su dvije stvari. Prva je da su građani Prijestolnice bili protiv toga, a druga da se ceremonija odigrala uz opetovanu demonstraciju sile. Postoji li nakon tog ustoličenja imalo dvojbi da će SPC svoje zahtjeve sprovoditi bez obzira na stavove i mišljenja građana Crne Gore?
– Događaji od 05. septembra su u potpunosti razgolitili spregu vladajuće većine i SPC, metode i ciljeve te saradnje. Dopunio bih Vas jednom konstatacijom, 04. i 05. septembra nijesu samo Cetinjani bili protiv ustoličenja u Prijestonici već i jedan respektabilan broj građana Crne Gore koji baštine sekularnu i antifašističku državu posvećenu punom poštovanju ustavnih vrijednosti. Sasvim je jasno da sadašnja vlast, nastala u krilu SPC, ima obavezu da dobijene zadatke od te iste SPC izvrši, zadatke koji bi Crnu Goru unazadili u civilizacijskom smislu. Da budemo do kraja jasni, posle prošlogodišnjih parlamentarnih izbora, SPC je bila vezivna masa koja je uspostavila sadašnju većinu u Skupštini Crne Gore i to je imalo i ima svoju cijenu.
Ona se ogledala u izmjenama Zakona o slobodi vjeroispovijesti, očekivanom potpisivanju Temeljnog ugovora i uspostavljanju privilegovanog položaja u odnosu na sve druge vjerske zajednice. Nekoliko stvari predstavlja usputne ciljeve, kao što je ustoličenje Mitropolita SPC te pokušaj stvaranja povoljne društvene klime za izmještanje Mauzoleja na Lovćenu i postavljanje kapele Aleksandra Karađorđevića. I suštinski postaje kristalno jasno da će ova vlast i SPC sprovoditi svoje zamisli dokle god budu mogli, bezobzirno i ne birajući sredstva, bez obzira na stavove i mišljenje građana Crne Gore.
Mnogi ponašanje SPC-a u Crnoj Gori vide kao produženo djelovanje srpske politike u regionu, dakle djelovanje koje ima za cilj da stvori nekakav politički, administrativni, a na kraju i državni entitet koji bi bio obuhvaćen pojmom „srpski svet“. Da li je Crna Gora obuhvaćena tom strategijom i u kojem obliku?
– Ponašanje SPC je formalno definisano pravnim sistemom Republike Srbije i to prvenstveno Zakonom o crkvama i vjerskim zajednicama Republike Srbije, gdje se navodi i sljedeće: „Srpska pravoslavna crkva ima izuzetnu istorijsku, državotvornu i civilizacijsku ulogu u oblikovanju, očuvanju i razvijanju identiteta srpskog naroda” (čl. 11, st. 2). Ovim je ona dobila obavezu i pravo da vrši ono što država ne može javno da radi, da aktivno promoviše stvaranje organizacione društveno-političke cjeline u kojoj bi živjeli svi Srbi. Država je već obznanila svoj projekat „srpskog sveta“ i pokušava da svojom pričom o slobodi kretanja kapitala, roba i ljudi zamaskira prave namjere.
Svjesni da svoje ciljeve mogu ostvariti samo mirnim putem, oni su se odlučili za „mekši“ pristup. Izmijeniti politički ambijent u susjednim zemljama, koristeći formalno demokratske metode dovesti do strateških odluka koje bi u krajnjem omogućile stvaranje neke tvorevine koja bi otpočela kao ekonomska unija, zatim prerasla u neki oblik konfederacije i na kraju u unitarnu državu, u kojoj bi bio dominantan samo jedan narod, jasno je koji. U toj priči uloga Crne Gore je nezamjenjiva. Bez nje čitav projekat ne bi uspio, bio bi manjkav. Treba preuzeti istoriju, tradiciju, kulturu, potpuno je posrbiti i izbrisati čitav jedan narod, da ne postoji, jer „za Boga miloga, oni su Srbi!“ .
Proces tihe asimilacije i posrbljavanja građana Crne Gore već uveliko traje, a pogotovo u posljednje dvije godine i odvija se kroz negiranje postojanja crnogorske nacije, dodavanje svemu crnogorskom epiteta „srpski“, negiranje jezika, negiranje specifičnosti i svođenje na pokrajinsku ili teritorijalnu pripadnost „srpskom svetu“. Pokušaj izmjena u obrazovnom sistemu, kulturi je više nego očit. Preuzimanje Univerziteta i smjene direktora srednjih i osnovnih škola kao i puna kontrola državnih medija je već dovedeno skoro do kraja. Preostaje popis, na kome moraju da realizuju zadatak da broj Srba bude veći od broja Crnogoraca i da taj argument koriste dalje u potiranju crnogorskog identiteta.
Pored navedenog postoji i obaveza prema „tradicionalnom“ savezniku Rusiji, iako je Republika Srbija formalno proglasila vojnu neutralnost, da se pokuša narušiti NATO savez sa istupanjem jedne od članica, čime bi se pokazala moć, a u daljem pokušati ostvariti stari san o „luci na toplom moru“.
Interesantno je da velikodostojnici SPC-a, patrijarh Porfirije i mitropolit Joanikije, izbjegavaju da u svojim govorima spominju Crnogorce kao etničku grupu i naciju. Simptomatično i simbolično tako su se ponašali i tokom ustoličenja Joanikija. Šta to govori o stavu crkve prema Crnoj Gori kao državi, crnogorskom jeziku kao duhovnom entitetu i Crnogorcima kao pripadnicima posebne nacije?
– SPC mora ispuniti svoju zakonsku obavezu prema svojoj matičnoj državi, ja u to nemam sumnje. Jasno je da će sadašnji čelni ljudi SPC, patrijarh Porfilije i Mitropolit Joanikije, svjesni da ne mogu direktnim negiranjem postići zacrtane ciljeve, to pokušati učiniti postepeno, izbjegavajući pominjanje crnogorske nacije, crnogorskog jezika i kulture, a posebno autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve u prošlosti i njeno obnavljanje i postojanje u sadašnjosti.
Podržani medijskom mašinerijom Republike Srbije kroz državne i privatne medije, te ogromnim novcem, za crnogorske prilike, upumpanim u „srpske“ NVO i kroz „novčanu pomoć“ SPC, iz javnog života potiskuju sve što je iole crnogorsko. Za Crkvu Srbije (SPC) crnogorska nacija je glupost, proizvod Kominterne, Crnogorci su Đilasova djeca, vještačka nacija nastala iz Titovog „Jajca“ sa ciljem slabljenja „srpstva“ i slično.
Ono od čega se u Crnoj Gori najviše strahuje jeste asimilacija, odnosno stvaranje društvene klime u kojoj će Crnogorci nestati – pa bilo da će im biti onemogućeno da se kao takvi izjašnjavaju, ili će nekim „popisnim inženjeringom“ biti učinjeni nacionalnom manjinom u sopstvenoj zemlji. Koliko su takvi strahovi objektivni i koliko su odmakli procesi „gušenja“ crnogorskog nacionalnog i državnog identiteta?
– Ne bih rekao strah ali zabrinutost sigurno postoji. Dešavanja u mandatu aktuelne Vlade, 42. po redu u novijoj istoriji Crne Gore, na čelu sa Zdravkom Krivokapićem, pokazuju da populizam i održavanje straha na osnovnoj fabuli podjela, koristeći manipulacije i relativizacije, mogu potpuno marginalizovati suštinska pitanja poput dijaloga, ekonomskog razvoja, borbe protiv pandemije virusa Covid-19, borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije, rješavanja socijalnih pitanja, eliminisanje protekcionizma i nepotizma u državnoj upravi, razvoj sistema kompetencija i još mnogo toga.
Umjesto toga glavne akcije Vlade su išle u pravcu dodatnog netransparentnog zaduživanja, izmjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti i statusu vjerskih zajednica, pokoravanja prosvjetnog sistema kroz smjene oko 400 direktora i njihovih pomoćnika škola i predškolskih ustanova, preuzimanje diplomatskog kora i zakonski upitnu proceduru smjenjivanja ambasadora, preuzimanje Univerziteta Crne Gore, Javnog servisa RTCG i drugo. Sve ovo ukazuje, nedvosmisleno, da se stvaraju uslovi za promjene koje smo ranije napomenuli, negiranje postojanja crnogorske nacije i obesmišljavanje postojanja države Crne Gore. Procesi su već doveli do usijanja društvenu atmosferu u Crnoj Gori sa vrlo izraženim rizicima za njihovu eskalaciju.
Sada da progovorimo o nekim aktuelnim stvarima. Država Crna Gora ispisala je Cetinjski manastir iz katastra tog grada i upisala ga kao državno vlasništvo. Šta taj čin znači, konkretno, za djelovanje manastira a šta, naravno, simbolički?
– Cetinjski manastir, izgrađen 1483-84. godine i pravnim aktom – poveljom (Hrisovulje) Ivana Crnojevića uspostavljen je kao stono mjesto osnovane Crnogorske / Zetske mitropolije, odnosno autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. Pošto je do sada Manastir u formalno-pravnom smislu bio u vlasništvu Opštine Cetinje, podnesena je građanska inicijativa da se raspravlja o vraćanju Cetinjskog manastira Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (CPC) i sjednica je održana u utorak 14. septembra. U susret ovom danu, Vlada nenajavljeno, na telefonskoj sjednici zakazanoj po hitnom postupku, donosi svoju Odluku kojim se nalaže da se Cetinjski manastir upiše na državu Crnu Goru, umjesto prijestolnice Cetinja, kao nosioca prava svojine.
Suštinski ovo je bezvrijedan akt koji je u suprotnosti sa Zakonom o premijeru i katastru, donesen od nenadležnog organa, na osnovu nižeg pravnog akta – Uredbe, bez pozivanja na sistemske zakone koji uređuju pravo vlasništva i njihovo evidentiranje i kojim je Vlada izašla iz svojih ustavnih i zakonskih nadležnosti i tako narušila ustavnu podjelu vlasti. Simbolički ovo je pokušaj preventivnog djelovanja na moguće odluke Skupštine Prijestonice o kojima se glasa u petak 17. septembra ove godine. Potrebno je bilo po svaku cijenu, pa makar i protivpravnim djelovanjem spriječiti, da se prava svojine Cetinjskog manastira prenesu sa Prijestonice na Crnogorsku pravoslavnu crkvu (CPC). Ujedno time pokazati moć i spremnost da tu moć upotrijebe, kao i policijskim gušenjem javnog okupljanja 04. i 05. septembra.
I premijer Zdravko Krivokapić je, kako prenose crnogorski mediji, sasvim slobodno, a čini se i bez nekih ozbiljnijih posljedica, pred stranim gostom – Angelom Merkel, njemačkom kancelarkom, rekao da je Crnogorska pravoslavna crkva takozvana i da je riječ o nevladinoj organizaciji. Hoće li Krivokapić snositi ikakvu odgovornost za takvo političko omalovažavanje jedne institucije koja u nazivu nosi ime države?
– Svojim javnim nastupima, premijer Zdravko Krivokapić, pokušava da promoviše imidž trapavog naivnog čovjeka iz naroda i sebi dozvoljava ono što nijedan iole ozbiljan političar ne bi dozvolio. Njegove izjave, osim što često prelaze granice dobrog ukusa, vrlo često su u zoni razmatranja krivično-pravne odgovornosti. Navedena diskriminatorska izjava je zastiđe zvanične Crne Gore i samo pokazuje koliko su bezobzirni izvršioci radova na stvaranju „srpskog sveta“.
Vrlo je izvjesno da cjelokupno činjenje premijera i njegove Vlade mora ići na demokratski ispit koji će se vjerujem desiti prekompozicijim snaga u Skupštini Crne Gore i raspisivanjem novih vanrednih izbora. Ipak moramo biti svjesni da sadašnja parlamentarna većina je do sada pokazala da je spremna da proguta i nezamislivo samo da ostane u poziciji u kojoj je sada, da vlada, te da je spremna na političke vratolomije zarad tog golog interesa.
Predsjednik Crne gore Milo Đukanović u nedavnom intervjuu zagrebačkom Jutarnjem listu ustvrdio je da bi za razrješenje, kako sam kaže, najveće političke krize u zemlji od osamostaljenja, nužno bilo održati vanredne parlamentarne izbore. Da li je takav scenario moguć i da li bi na takvim izborima suverenističke snage odnijele pobjedu?
– Demokratski izbori su jedino ispravno rješenje ove i ovakve političke paradigme u Crnoj Gori. Sve su očitiji antagonizmi u vladajućoj većini, isplivavaju nepremostive razlike, tako da rok trajanja sadašnjoj Vladi polako ali sigurno ide prema svom kraju. Ono što se da uočiti jeste da je doprinos sadašnje opozicije, dominantno suverenističke, ovom ishodu vrlo mali ili zanemarljiv. Nijesu pokazali dovoljno potentnosti da se efikasno suprotstave svojim političkim protivnicima uz nekoliko pozitivnih primjera koji ne mogu popraviti ukupnu sliku.
Bez obzira na navedeno, kao rezultat više flagrantnih grešaka koje je Vlada i vladajuća većina sebi dozvolila, cijenim da bi na potencijalnim vanrednim izborima prevagu ponijele suverenističke snage u odnosu bliskom referendumskom rezultatu. Ipak su podjele u crnogorskom društvu preduboke i ojačane najnovijim događanjima uz potpuni nedostatak dijaloga dvije strane.
Kako gledate na ponašanje predsjednika URA-e Dritana Abazovića koji, faktički, održava na vlasti „prosrpske“ stranke i drži na okupu „apostolsku“ Vladu Zdravka Krivokapića?
– Nedoraslost istorijskoj i društvenoj ulozi koja ga je zapala, čini postupke URA-e, kao političkog subjekta, i njenog predsjednika g-dina Abazovića samo alatom u rukama inspiratora „srpskog sveta“. Dio te političke grupacije je dosta naivno ušao u priču o demontiranju „prošlog režima“ i pogrešno procijenio prioritete. Cijenu će uskoro plaćati na vanrednim izborima. Uloga „balansera“ u političkom životu je uvijek nezahvalna i nosi veoma nezavidne posledice.
Hipotetički, uspije li Crna Gora da bude slomljena, u smislu da se ukine suverenost, povuče priznanje Kosova, pokrene inicijativa istupanja iz NATO-a, Crnogorci budu svedeni na nacionalnu manjinu kakve to posljedice može imati na političko stanje u regionu. Hoće li sljedeći korak planera „srpskog sveta“ biti „mirno rasturanje BiH“ i stvaranje neke nove „Velike Srbije“?
– Savladavanjem Crne Gore bi se stvorili uslovi za bolju međunarodnu poziciju inicijatora „srpskog sveta“, težilo bi se u daljem redefinisanju odnosa u BiH i stvaranju međunarodne pozicije koja bi im dala za pravo da pregovaraju o statusu Kosova sa novih pozicija.
Uspostava ovakvog hipotetičkog scenarija, vrlo rizičnog po stabilnost regiona Zapadnog Balkana, po meni, nije moguća. Građani Crne Gore neće dozvoliti toliku degradaciju identitetskih vrijednosti, iako svi ovi pojedinačni hipotetički postupci mogu dovesti do toga da i oni sami plate cijenu kakvu su platili narodi bivše Jugoslavije u susretu sa velikosrpskim nacionalizmom.
Stoga ipak smatram ovo nemogućim ishodom u što me uvjerava i ponašanje građana na Cetinju 05. septembra. Ali nije zgoreg da podsjetim na često korišćenu frazu, koja nam je ipak nedovoljno zaokupila pažnju: „ … prvo su išli popovi, pa za njima topovi i na kraju lopovi…“!