Piše: Branislav Radulović
Izbori, po pravilu, su ,,novi početak“, šansa za preporod, prilika za artikulaciju nove energije … Da li će i predstojeći, parlamentarni, u Crnoj Gori biti to, zavisi od aktera procesa, ali zasigurno neće ponijeti stereotipni prefiks ,,istorijski“ i pored činjenice da je medijski i ukupan politički prostor, na žalost, zatrpan temama iz ,,zaostale istorije“.
Međutim, specifikum ovih izbora sadržan je u činjenici da su vjerovatno jedan od zadnjih bonusa u rukama crnogorskog društva da pokaže EU da je sposobno da iz ,,fasadne“ pređe u ,,konsolidovanu demokratiju“, o čemu govori i profesor Fransis Fukujama.
Da bi se proces EU integracija pomjerio iz stanja mirovanja i održala aktivna šansa crnogorskog društva da postane dio EU zajednice, cifra potrebnih mandata, da se ispuni ,,evropska agenda“, ovog puta neće biti standardnih 41, koliko je potrebno da se konstituiše vlada, već 49.
Podizanje ljestvice, na vrlo zahtjevnu 3/5 većinu, biće odgovor EU na nefunkcionalnu demokratiju, trajuća v.d. stanja u većem broju institucija, ,,treće“ mandate i niz ,,propuštenih šansi“ da se ostvari vladavina prava.
Šansa ili iluzija
Kada je prije neku godinu iz Brisela saopšteno da će Crna Gora u 2025. godini ostvariti punopravno članstvo u EU, bila je to ,,projekcija“ koja je u trenutku saopštavanja bila ,,učinkovita“, kako, za tada disfunkcionalnu EU administraciju, tako i za podgoričku administraciju. EU je uglavnom uspijevala da održi aktivan proces pridruživanja, kao dio svoje generalne spoljne politike na Zapadnom Balkanu, ali sintagma ,,održavanja procesa“ već sada je prilično potrošena. Usljed ,,zamora materijala“ na obje strane sada će se proces morati jasno identifikovati ili kao aktivna i dosežna šansa ili kao iluzija za pojedine države regiona.
Crna Gora, da bi ostala igrač za ,,prvu opciju“ mora se vratiti u proces ,,konsolidacije demokratije“ i ispuniti jasno identifikovane zadatke iz pregovaračkog procesa sadržani u poglavlju 23, koji se odnose na vladavinu prava. Da bi ovi ciljevi bili ispunjeni, u prvom redu se moraju konsolidovati institucije u kojima, već sada isuviše dugo traju v.d. stanja i vratiti povjerenje u pravosudni sistem.
Preduslov za to je izbor čelnika ovih institucija, za šta je potrebno postizanje šireg nivoa političke osnove, za koju više nije dovoljna samo ,,vladina“ većina od 41 mandata u skupštini.
Trenutna konstelacija političkih subjekata, njihove međusobne realicje i već predvidljiva stategija izbornih kampanja, u ovom trenutku, ne ostavlja izvjesnost da će se ova, zahtjevna većina ostvariti, bilo u obliku vladine većine ili ,,ad hock“ parlamentarne većine, ali…
Polovi i centar
Limit za ostvarenje ,,koncepta 49“ je u činjenici da dominantna opoziciona grupacija, koja bi po pravilu trebala voditi proces promjena, sav svoj potencijal zasniva na oštroj i isključivoj nacionalnoj i vjerskoj homogenizaciji, čime ne samo da nepovratno udaljava od potencijalne saradnje sa partijama manjinskih naroda, već i odbacuje građanski dio opozicije, svojim, sve naglašenijim, desničarskim konceptom.
Time, i u takvoj konstelaciji odnosa, u startu, nezavisno od mogućeg povećanja potencijala i zauzimanja pozicije ,,udarne pesnice za promjenu režima“, ova grupacija sama sebe eliminiše za partnera za realizaciju ovog koncepta.
Na drugoj stani dominantni i odlučujući subjekt postojeće vladine većine nosi preveliku hipoteku ,,nesmjenjivosti“, sa neprekinutim trodecenijskim vladanjem, koja je sve dublja barijera za širenje koalicionog potencijala. Oslonjena na strategiju, zasnovanu na partijskom ,,hardveru“ i armiji uposlenih u državnom aparatu, ova struktura, sama, vrlo teško, ako osvoji vlast, može vratiti Crnu Goru čak i na ranije pozicije ,,stabilokratije“.
Međutim, samo ova dva politička subjekta, bez obzira na jasno idetifikovane limite, očito vrlo spokojno, čekaju rezultate izbora, koji bi ih ponovo učinio ,,glavnim“ na polovima kojima dominiraju.
Stoga, neizvjesnost rezultata je samo na političkom centru, koji je difuzan, nepovezan, rascjepkan i nadasve ideološki i programski, kao cjelina, dezorjentisan. Unutar ovog ,,kontingenta poslanika“, usljed činjenice da nema programske saradnje, a ponajmanje strategije zajedničkog nastupa, dio aktera pokušaće da ,,preživi“ na način da će tražiti angažman u okviru neke ,,veće strukture“ i time dodatno ojačati jedan od polova.
Drugi dio političkog centra, koji ima jasni ideološki i jači parlamentarni status, će pokušati da, uz rizik da bude ,,kolateralna šteta“ sudara blokova, autonomno ostvari mandate i time stekne pregovarački kapacitet za ,,koncept 49“. U tom slučaju dobijaju ,,posebnu specifičnu težinu“ kao nedostajućeg faktora za dalje aktiviranje EU integracija.
Podizanje ljestvice
Pozicija političkih aktera u Crnoj Gori nesporno je poznata i u dva dominirajuća centra međunarodne poltike.
SAD, kojima 3. novembra 2020. godine prestoje 59. predsjednički izbori, prihvatljivi su samo oni akteri koji podržavaju spoljnopolitički agendu Vašingtona i vojnu doktrinu NATO. Vodeće opozicione strukture, koje bi po definiciji trebale biti ,,motor promjena“, prilično jasno demonstriraju odbojan odnos prema NATO alijansi i, uz zauzimanje ,,ruskog garda“, sebe u startu diskvalifikuju na ovoj adresi, bez obzira da li će Tramp ili Bajden osvojiti Bijelu kuću. U toj i takvoj konstelaciji odnosa ,,koncept 49“, sa njima, kao nosiocima procesa, neprihvatljiv je i EU.
Brisel, koji sudeći po situaciji na Kosovu zaostaje u procesu rasporeda figura na Balkanu, prilično je zahtjevniji u pogledu izbora domicilnih partnera. Prirodno, jer ima partnerski odnos kroz proces pridruživanja i stoga je ,,izbirljiviji“ i zahtjevniji u pogledu ocjene unutrašnjih politika.
Pritom, u formi nepisanog pravila, EU na svaku krizu u Crnoj Gori, odgovara ,,podizanjem ljestvice“. Tako je bilo i u procesu referenduma 2006. godine kada je ljestvica postavljena na netipičnih 55%, te 2013. godine kada je ,,isporučen“ zahtjev za kvalifikovanu podršku u parlamentu za izbor Sudskog savjeta, VDT, sudija Ustavnog suda.
Pokušaj podgoričke administracije da neizbor čelnika ovih institucija pravda ,,lošim ustavnim rješenjima“ kod briselske administracije nema prođu iz najmanje dva razloga. Prvi, jer je Vlada zvanični predlagač ustavnih amandamana 2013. godine i drugi, što sam Brisel stoji iza tih rješenja. Stoga, svaka priča o izmjeni Ustava, koja bi trebala biti ,,mamac“ za ponovno otvaranje identitetskih tema i ,,navlačenje“ dijela opozicije je bespredmetna, jer EU neće nasjesti na igru ,,rješavanja problema ostvaranjem još većeg problema“.
Dakle, uzroci trajuće institucionalne nefunkcionalnosti, koji su sadržani u samim institucijama i njihovom uočljivom manjku kapaciteta da same produkuju progres, ali i u funkcionisanju političkog/parlamentarnog sistema, već krajem ove godine moraju biti otklonjeni. A uslov za prekid trenutnih ,,v.d. stanja“ kao condicio sine qua non – uslov svih uslova je širi politički dogovor, koji traži promjenu političke kulture.
Nova energija
Ukoliko dominirajući politički igrači ne budu svjesni da ,,golo osvajanje vlasti“ nije dovoljno, Crna Gora i poslije izbora će nastaviti svoju trajuću insitucionalnu nefunkcionalnost i time Crnu Goru dovesti u raniju poziciju Makedonije, koja je zbog jednog neriješenog pitanja godinama bila na ,,stand bayu“.
Konstituisanje kosovske vlade Abdulaha Hotija iz DSK sa Srpskom listom, uz patronat SAD, ukazuje da je na Zapadnom Balkanu pokrenuta nova ,,dinamika“ procesa i pored osjećaja da su reakcije EU spore i destimulirajuće, kao u slučaju izostanka stimulansa za vladu Zorana Zaeva u Skoplju.
Međutim, korupcija, kriminal visokog nivoa, problemi u funkcionisanju ključnih institucija, nepostojanje instucionalne demokratije i ostvarenja vladavine prava u državama regiona ugrožava samu EU, koja pritom neće baš dozvoliti da joj drugi igrači igraju u ,,dvorištu“. Dakle, tražiće se nova energija, dodatan posticaj i jedna vrsta društvenog i kolektivnog elana da se izađe iz stanja stagnacije.
Stoga, ukoliko se u Crnoj Gori čitav sistem ,,ne probudi“ i snažnije se ne identifikuju i otklone slabosti, te integriše širi društveni potencijal u vođenju javnih politika, postoji realan strah da partitokratija, kleronacionalizam i monopoli dodatno ojačaju i svojom retrogradnošću povuku čitavu državu u potpuno drugom smjeru od pravca i projekcija izvornog suverenističkog i reformskog pokreta, koji ovog puta mora čvrsto stati na konceptu – i država i demokratija.
Upravo zato se i postavlja ,,kota 49“.