Piše: Peđa Popović (VOM)
U svesrpskoj prijestonici Beogradu ima jedna izreka “sve se menja sem kamenja”. Doduše ima i država, pa i na Balkanu u kojima se vjekovima ništa bitno ne mijenja. Na bolje. I dok stoje tako ideološki okamenjene u nekom svojem svijetu i van vremena, drugi grabe naprijed.
Protekle su tidesetak godina godina od nestanka Jugoslavije, i ako se sa bajki i jeftine propagande pređe na egzaktne pokazatelje, zapanjujuće je koliko se neke države, neuporedivo siromašnije od tadašnje Jugoslavije, uspjele da za to vrijeme postignu u svojem razvoju.
Svakako je jedan od najeklatantnijih primjera Kina.
Od siromašne zemlje do najveće svjetske ekonomije. Doduše ne po svim parametrima jer, recimo, po prihodima po glavi stanovnika Kina je još daleko od najrazvijenih zemalja. A Kina nije demokratska zemlja, makar po zapadnim standardima. Pa kako je komunistička država, diktatorska po nekim mjerilima, to mogla da postigne. To nas vraća upravo na poređenje sa našom blaženopočivšom državom.
Ko čita više od naslova i kojima propagandni mediji i bizarni političari i politikanti nijesu jedini izvor informacija i ko je voljan da pogleda relevantne podatke, viđeće što je ta Titova Jugoslavija ostvarila za recimo njihovih trideset godina. Titu su govorili da Zapad zamjera što u Jugoslaviji nema dovoljno demokratije. Tito je prokomentarisao “nije demokratija za svakoga”. Jeli bio u pravu? Xi Jinpingu su rekli isto. On je nešto drugačije komentarisao: “standari prije demokratije”. Za zapadne standarde i Tito i kineski lideri su diktatori. Ali pod njihovim vođstvom države idu naprijed. Pod vođstvom većine diktatora države ili stagniraju ili idu “nazad”. Pa kakvi su to onda diktatori?
Jesu li Tito i savremeni kineski lideri diktatori ili prosvećeni apsolutisti?
Kina je suštinske reforme počela 1978. godine pod vođstvom Deng Xiaopinga udaljivši se od centralističkog upravljanja privredom i orijentisala se na tržišnu ekonomiju, otvorena za strane investicije koje je obilato korisitila.
Strani kapital je bio pogonsko gorivo Kine. Strani kapital je to isto bio i Titovoj Jugoslaviji. I Kina i Jugoslavija su bile države bez ikakve demokratske tradicije. Mimo akademskog znanja njenih intelektualnih elita, nikakvog konkretnog iskustva što je to u osnovi demokratija i kako to funkcioniše. Kina je država, skoro pa konitenet, sa preko milijardu stanovnika u kojoj se govori, slovom i brojem 399 jezika. Što bi bilo sa Kinom da je 1978.godine krenula u višepartijski sistem i punu demratizaciju modela tradicionalnih demkratskih društava, bi li postigla što je postigla? Ili da li bi uopšte ostala jedinstvena? Naravno, može se nagađati ali možda je post Titova Jugoslavija najbolji primjer što se možda moglo desiti.
O raspadu Jugoslavije napisani su tomovi, a većina su najobičniji propagandni pamfleti koje su fabrikovale nove elite da prikriju narodu i svoju nesposobnost i da zamaskiraju ono što suštinski rade. A i da ih ne upoređuju sa Titom. Jer da su ga dostigli i prestigli i te kako bi ga veličali.
Osim u ratnim vremenima, drzava počiva na tri osnovna stuba: unutrašnjoj, spoljnoj i ekonomskoj politica. Ideja višepartijskog sistema je da narod čuje različite ponude što koja od partija koje traže mandat za vođenje zemlje nude da urade za sva ta tri stuba, kako bi to uradili i koje rezultate očekuju? Nezavisni stručnjaci i intelekualci nude narodu svoja tumacenja i analize tih ponuda i narod bira. Ali te programe ne kreiriju i artikulišu neznalice, sitni propagatori, agitatori koji su glavna snaga populističkih partija.
Tito je potpuno bio svjestan, znajući predratnu Jugoslaviju, da naše zaostalo društvo nije zrelo za to. Za održati državu i ići u razvoj trebao je drugačiji sistem ili će se sve raspasti prije nego i počne.
U ratnom dobu, u revolucijama, nije za očekivati da će jurišnici na bunkere i bajonete biti univerzitetski profesori, akademici, visoki intelektualci. Čuvaju se za poslije rata kada najviše trebaju. Nijesu svi njemački naučnici i stručnjaci nakon drugog svjetskog rata bili osuđivani ili ubijani jer od njih je veća korist u mirnodopskom dobu.
Tito je poslije rata u savezna ministratsva vraćao i visoke namještenike iz Karađorđevog doba i nije im tražio da se učlane u Komunističku partiju. Dovoljno je bilo da su patriote i da dobro žele Jugoslaviji. A mnogi ratnici i heroji koji su beskompromisno jurišali na nacističke bunkre i u prvim redovima išli naprijed na neprijatelja, nijesu poslije rata imali nikakve funkcije u izvršnoj vlasti. Oni su većinom bili uvaženi heroji, oficiri u vojsci i apsolutno uživali ugled u društvu. U današnjem dobru ne juriša se na bunkere, a zakleti neprijatelji, možda i sa još više strasti i mržnje, su politički neistomišljenici. Juriša se na njih, politika se artikuliše propagandom, etiketiranjem, podmetačinama. Svoje pristalice se uče da mrze one koji drugačije misle, a partijski jurišnici sa tih “frontova” se nagrađuju političkim namještenjima,a koji na tim položajima funkcionišu na isti način i sa istim manirom kako su navikli na uličnim protestima. Jer drugačije i ne znaju. A istina im je najveći neprijatelji.
Da li bi Kina završila kao Jugoslavija?
Ta Jugoslavija, poslije značajnog napretka koji je ostavila u sferama kojeg običnog čovjeka najviše zanimaju, poslije neshvatljivo visokog ugleda u svijetu i države i njenog lidera Tita, koje naš prostor nikada ni približno nije doživio, umjesto da nastavi naprijed, da se razvija jos brže, raspala se kao da svega toga nije ni bilo. Već poslije 10-15 godina u Beogradu nijeste mogli naći čovjeka koji je bio clan partije i Titu na sahrani. Ko bi onaj silni narod koji ga u tom istom Beogradu onako oplaka, pitaj boga. Jedan polupismeni bivši jugoslovenski fudbaler kaže kako mu je u to vrijeme kad je izbacivao loptu iz bekovskog prostora, Tito nekom prilikom bio u kući, jer je valjda bio drug njegovog oca iz ratnih vremena. Ali on lično, veli, Tita nikada nije volio. O ocu se nije izjašnjavao. Kada sam jednog Španca pitao kakav je bio Franko, rekao mi je da je bio kao i svi drugi ljudi, imao je i svoje dobre i loše strane. A o Titu na zapadnom Balkanu, samo loše.
No nije ovo lamentiranje nad Titom i njegovim sistemom. Danas možete biti titoista jednako kao i bonapartista. Oni su živjeli u svojem dobu koje je zuvijek prošlo. I da Tito danas ima 50 godina taj sistem u onakvom obliku ne bi postojao. Ovo sve govori da je razvoj ipak prirodni evolutivni proces i može da se pojavi neko doba i neke ličnosti koji će kao katalizatori moći to da ubrzaju. Ali 40 godina je tek nekoliko trenutaka na skazaljci istorije.
I jeli onda Kina u pravu? Amerika ne zna što je suverenistički ili diktatorski sistem osim za demokratski. O tome sistemu mi ne znamo ništa, a ni Kina. Znamo samo o ovome prvome.
Ali Kina je otvaranjem stvorila jednu strahovito efikasnu administraciju stručnih ljudi koji su fenomenolno sarađivali sa stranim investitorima. I ostvarila cilj. I vodi opreznu politiku ne dozvoljavajući ekstremne ispade. Na nedavnom trilaterarnom forumu Kina, Japan, Južna Koreja, visoki kineski diplomata je izjavio da te tri zemlje koliko god da se trude, da se njihovi ljudi farbaju u “plavo”, da operišu noseve, Amerikanci ih neće razlikovati ko je ko i da nikada ne mogu biti Amerikanci, te da treba da se udruže i zajednički razvijaju. Kao da po sred Evrope razlikujemo ko je Šveđanin ili Norvežanin ili iz bilo koje druge države.
Zvanični Peking se rezolutno distancirao od te izjave i od bilo kakvog koncepta udruživanja na rasnoj osnovi. Ne bi Japan i Koreja to ni prihvatili. Ali taj diplomata je zaboravio ili se bavio zapadno-balkanskom vrstom populizma i jeftinog opsenarstva, da svakoga dana Kinezi, Japanci, Koreanci postaju Amerikanci, Englezi, Njemci i ne vraćaju se tamo odakle su došli. Ali do takvih društvenih uređenja treba evoluirati. Neko to niti hoće, niti umije. Takvi, recimo kod nas, dok svijet ide naprijed, a ko uspije bježi na zapad, drže se one beogradske krilatice “Ko ne voli Beograd, taj nije normalan”. A i Beograđani, pored sve te ljubavi, ko god može ide na zapad. Njima London, Njujork, Pariz, a nama je i Beograd više nego dosta.