Kako smo vjerom ušli u Evropsku uniju

Piše

Miodrag Radović, šef Kabineta Predsjednika Crne Gore i nekadašnji zamjenik glavnog pregovarača i pregovarač za poglavlja 23 i 24

Premijer izgleda ne odustaje od tvrdnje da ćemo 2024. ući u Evropsku uniju. Naravno svakom bi to bilo drago, ali svi koji se razumiju u proces pregovaranja saopštili su javno ili kroz formu medijskog izvještavanja da je to malo vjerovatno. Naime, to bi značilo da za dvije i po godine zatvorimo 30 poglavlja, a da prije toga ispunimo privremena mjerila za poglavlja 23 i 24, a da završna mjerila za ista poglavlja ispunimo za godinu i po dana.

Da ne govorimo o procesu ratifikacije ugovora o pristupanju EU koji je do sada najkraće trajao oko šest mjeseci. Ovo nije realno ni pod uslovom da danas imamo spremno sve za zatvaranje tj ispunjena sva završna mjerila, pa da samo sa kolegama iz Brisela sprovodimo proceduru redom za poglavlja. Svakako bih kao neko ko je veći dio radnog vijeka proveo u pregovorima bio ponosan da uradimo tako nešto ali to jednostavno nije moguće. Prije svega aktivnosti treba usmjeriti na konkretne aktivnosti, nije mudro da se ljudi u pregovaračkom procesu bave politikom, već strukom. Ali za to je potrebno prije svega znanje, predan rad, adekvatan tim i kredibilitet. Pa hajde malo da to razložimo po ovim kategorijama.

Kada govorimo o znanju, posebno mi je mučno sinoć bilo gledati glavnu pregovaračicu koju voditeljka emisije uporno, više puta pita da saopšti šta je to konkretno urađeno za devet godina pregovora, a ona sa prenaglašenim floskulama bježi od teme. Zar je bilo teško saopštiti da zahvaljujući kontinuiranom usklađivanju s pravnom tekovinom i dugogodišnjem uspješnom korišćenju evropskih fondova i ekspertske podrške EU danas imamo bezbjedniju hranu koju konzumiramo, bezbjednije igračke koje koriste naša djeca, unaprijeđene slobode kretanja robe, ljudi, kapitala i usluga, koliko imamo izgrađenih i renoviranih škola, vrtića, ambulanti i bolničkih odjeljenja i sektora, koliko je radnih mjesta otvoreno koristeći osavremenjene načine proizvodnje hrane, poljoprivrednog uzgoja, trgovine, koliko je unaprijeđena zaštita potrošača i zdravlja, koliko je naš pravni sistem sigurniji nego prije par godina, koliko je studenata bilo na razmjenama u državama EU, koliko je prekograničnih programa realizovano itd.

Ne čudi me da uvažena koleginica iz NVO sektora dominira u ovim temama u pomenutoj emisiji, posebno ističući da nema više mjesta izgovoru o „uhodavanju“ Vlade nakon sedam mjeseci, ali me čudi neinformisanost ili neznanje osobe koja nas treba uvesti u Evropsku uniju. Da li je moguće da ne postoji vizija o potrebi dijaloga za postizanje konsenzusa oko izbora ključnih nosilaca pravosudne funkcije što je jedno od ključnih pitanja da bi se odblokirao proces pregovora u vladavini prava? Juče ih je Delegacija EU „elegantno“ podsjetila da ne treba urušavati dostignuto u oblasti vladavine prava. Ali nažalost vesela družina to ne shvata u slijepilu sopstvenog revanšizma urušava dugo građene institucije u tužilaštvu, sudstvu, policiji itd. Da li se išta radi na ispunjavanju mastrihtških kriterijuma ili se posljednjim zaduživanjima ide korak nazad? Koliko je završnih mjerila ispunjeno od kad je Vlada stupila na dužnost? Da li je makar jedno privremeno mjerilo ispunjeno u sedam mjeseci rada Vlade? Sve su ovo pitanja koja ogoljavaju nesposobnost i neznanje rukovodilaca procesa.

Nadalje, kad govorimo o predanom radu on podrazumjeva posvećenost pregovaračkom procesu a ne dnevnoj politici. Nije valjda posao glavnog pregovarača da svakodnevno prima ambasadore i vrši samopromociju. Valjda za to imamo ministra vanjskih poslova da politički uobliči rezultate ostvarene u procesu i da lobira kod država članica. S druge strane je zaista potrebno imati redovnost komunikacije u pregovaračkoj strukturi i među institucijama, kroz kontinuirani predan rad, savjetodavnu ulogu Kancelarije za evropske integracije i suštinsko „vođenje“ procesa.

Nažalost prethodno pitanje bi se nekako i objasnilo da nema teme adekvatnog tima. Glavna pregovaračica saopštava da ne moramo patiti od formalnosti i imenovanja šefova Radnih grupa i pregovarača, već je bitna suština. A suština je da se ništa ne radi. Ali što bi neka trivijalna formalnost brinula nekog ko radi za čovjeka koji vjerom pomjera brda, valjda vjerujući u njegove isprazne tvrdnje možda i uđemo u Evropsku uniju.

Moram priznati da je jedna stvar istinita, a koju je prije par dana glavna pregovaračica objavila, da na operativnom službeničkom nivou u Kancelariji za evropske integracije postoje zaista divni i predani ljudu, koji već duži niz godina nose najveći radni teret procesa i predstavljaju suštinu svih rezultata, zajedno sa svojim kolegama iz resornih institucija, koji su često manje vidljivi u odnosu na one koji „ponesu lovorike“ usljed rezultata u pregovorima. Tužno je samo što među tim ljudima ima mnogo sposobnijih da vode ovaj proces od onih koji to sada čine, ali valjda će doći i drugo vrijeme, kao što su brojne pošasti prolazile. Ispada da je ipak internetska stranica pregovora čitana, ali to što je čitana, ne znači da nešto na njoj od aktuelnih tema posljednjih mjeseci ima kredibilno i pametno. Pa valjda smo svjedoci da u Crnoj Gori i regionu obično „žuta štampa“ i tabloidi obaraju rekorde čitanosti pa ne znači da smo iz njih nešto naučili.

Na ovo se naravno nadovezuje kredibilitet kao veoma važan segment vođenja procesa pregovora. Da li ima kredibilitet neko ko u toj emisiji izjavi da preostaje samo imenovanje još jednog šefa radne grupe za pregovore, da se struktura za okruži, a u suštini nedostaje ih još 35 odsto prema zvaničnoj statistici, a da ne govorimo o pregovaračima, jer možda i griješim dušu što tvrdim da se ne sastaju kad se nema ko sastati. Svi časni i pošteni ljudi čiji su rezultati govorili dovoljno o njihovom kredibilitetu su „počišćeni“ kao nepodobni. Stoga se o neistini kojom se vrijeđa intelekt i informisanost crnogorskih građana, koja je javno izrečena, pa valjda treba da uslijedi neko izvinjenje.

Izgleda kredibilitet trebaju predstavljati oni čiji je narativ da je prethodna vlast narušavala principe nezavisnosti sudstva i vršila diskriminaciju u javnoj upravi dijeleći stanove i povoljne kredite, a pritom gušila politički nepodobne. Za nekog ko ne poznaje prilike pomislio bi da osoba zaista drži do kredibiliteta, ali se preumilo da je ta osoba bila generalni direktor, pregovarač i pomoćnik generalnog sekretara u toj navodno nedemokratskoj Vladi. U normalnim razvijenim zemljama neko bi pomislio o ostavci, ali ovoj družini ne pada na pamet, pa stoga pozivam da se kredibilitet popravi vraćanjem u budžet povoljnog kredita od 20.000 eura glavne pregovaračice, što bi uz vraćanje ili prodaju „stančića“ koji je premijer dobio dok ga je prethodna vlast „gušila“, moglo predstavljati podsticaj za nekoliko porodica bez riješenog stambenog pitanja, sa znatno manjim primanjima od glavne pregovaračice i premijera.

Opet zabrinjava odnos većine civilnog društva, veoma aktivnog prema prethodnoj vlasti, gdje sada izostaje adekvatna reakcija prema nazadovanju u pregovaračkom procesu. Valjda se svi uhodavaju, ali je bitno da se sve demokratske i građanski orjentisane snage osvijeste prije nego bude prekasno.