Filozofija pijace: kad mi se isplati Srbin, a kad mi se isplati Crnogorac

Piše: Andrej Nikolaidis

Ako ništa, crnogorsko istrajavanje u hinjenju navodnog uvjerenja da ništa na ovom svijetu nema veze sa novcem, iz novca ne proizilazi i zbog novca se ne dešava – fascinantno je. Doduše: fascinantno na negativan i po Crnu Goru poguban način.

Ako pratite način na koji se u ovoj zemlji objašnjavaju stvarnost i politika, nužno ćete pomisliti da Goru Crnu naseljavaju Platonovi učenici, da je ova zemlja Platonova Akademija. Ništa novac: samo Ideje. A ne manjka ni ideala. Kao da se Crna Gora ne nalazi u ovom govnetu od svijeta, nego u Svijetu Ideja. Kao da ovu zemlju naseljavaju čiste, savršene Ideje, a ne ljudi koji se kao na buvljoj pijaci prodaju, mijenjaju strane, mijenjaju naciju, tradiciju i sutra sa tvrdoćom ubjeđenja kakvo može obezbijediti samo potpuno odsustvo autorefleksije, tvrde sve suprotno od onoga što su tvrdili juče.

Što se, po pravilu, na koncu svede na ideologiju. Prilično bijednu a vrlo pijačnu ideologiju. Filozofija pijace – da parafraziram naslov slavne knjige.

Zato se – zbog filozofije pijace – kod nas nikada nije razvio ozbiljan fašizam. Ogavan, da. Smrdljiv i glasan, da. Smrtonosan, da. Ali ne i ozbiljan.

Na pijaci se razvio naš fašizam. Ne u Minhenskim pivnicama, nego u okolopijačnim ćumezima, ne među bijesnim, nezaposlenim radnicima, nego među dokonim neradnicima, ne kao ideologija krvi, tla i rase, nego kao ideologija pijačne tezge. Razvio se naš fašizam, dakako, dockan, kada je pijaca ideologija već bila zatvorena, kupljen je iz druge ruke, u pola cijene, pljesnjiv i gnjecav.

Jedan te isti čovjek ovdje je 1982. bio Crnogorac i komunista, da bi već 1992. bio Srbin i, objektivno, fašista, iako je i dalje mlatio o Jugoslaviji i komunizmu. Pa je došla 1997, a on do 2002. postao tvrdi Crnogorac i evropejac. Da bi 2022. bio Srbin, pravoslavac i litijaški prvoborac koji se, baš kao što se onomad sjećao da „bilo je časno živjeti s Titom“, sada dobro sjeća kako je veličanstveno bilo litijati sa Amfilohijem.

Naš omiljeni sport je paintball bitka za monopol na tumačenje prošlosti. Mi vas gađamo zelenom bojom, vi nas bijelom. Banja. Za to vrijeme, priprema se budućnost koja će nas zgaziti. Nas se to ne tiče: tome smo mi okrenuli guzicu.

Politički i ekonomski procesi u Crnoj Gori imaju malo, ako i toliko veze sa bitkama na Krusima i Martinićima; niti sa tim je li Njegoš bio Srbin ili Crnogorac; kao ni sa tim je li crnogorska crkva bila autokefalna.

Ali još kako imaju veze sa rudama, mineralima, poluprovodnicima, američkom tehnologijom za čipove, subvencijama za zelenu industriju, trgovinskim ratom između Kine i Amerike, trgovinskim ratom između EU i Amerike, novim državnim intervencionizmom i bipolarnim ekonomskim svijetom koji je pred nama.

Zbog tih stvari, a ne zbog Njegoša, pa ni zbog rata u Ukrajini, traktor drva koji ste plaćali 140, sada plaćate 230 eura.

Dešava se velika transformacija svjetske ekonomije. To je, između ostalog, razlog zašto Amerika preslaže Balkan – politički ga preslaže onako kako to odgovara njenom ekonomskom interesu.

Kada je bilo koji predstavnik političke elite stao pred građane i objasnio im ekonomski, dakle istinski kontekst situacije u kojoj se Crna Gora nalazi? Ako ti ljudi uopšte vode politiku, na osnovu kojih analiza, procjena i tumačenja procesa je vode?

Ili je vode ‘nako, na osjećaj i talenat, sa jakim sentimentom za pravdu, istinu i ostale Ideje i ideale?

Ono o čemu govorim ne rješava se u kolumnama i televizijskim emisijama, nego u kabinetima, među odgovornim i stručnim ljudima. Ili, eto, ne rješava…

Znate onu teoriju: leptir zamahne krilima na jednom kraju svijeta, pa to izazove oluju na drugom. Ne moramo ići tako daleko. Bilo bi sasvim dovoljno da nam neko stručan objasni vezu između zapadne podrške litijama i odluke Crne Gore da gradi kineski autoput. To i slične sitnice.

Naravno, može i drugačije. Može kao i do sada: lupi petama i vikni „nikad više 1918!“. Ups, pardon: „nikad više 2020“.