Crna Gora, kao zemlja čiji se ključni komercijalni mediji nalaze u većinskom ili apsolutnom stranom vlasništvu, mora razmotriti mehanizme kojima bi se zaštitio javni interes i građani koji su konzumenti medijskog sadržaja, ocijenili su iz Centra za demokratsku tranziciju (CDT).
“Potrebno je otvoriti dijalog o potencijalnim rješenjima za ograničenje stranog vlasništva. Uporedo s tim, kroz izmjene zakona je potrebno dodatno jačati kriterijume za odobrenja za emitovanje – kako za dodjelu, tako i za produženje, u skladu sa novim politikama EU. Takođe, potrebno je naći rješenje kojim bi se sami mediji i uredništva zaštitili od neprimjerenog uticaja vlasnika na medijsko izvještavanje”, ovo su najvažniji zaključci analize “Strano vlasništvo nad medijima – jesu li potrebna ograničenja?” autora Vuka Maraša, koju je Centar za demokratsku tranziciju (CDT) pripremio u okviru svojih aktivnosti na polju borbe protiv dezinformacija i negativnih stranih uticaja.
Evropska unija, kako se navodi, se u kontinuitetu bavi pitanjem stranog vlasništva i transparentnosti stranog vlasništva u medijima, kako na nivou Unije, tako i pojedinačno u zemljama članicama.
“Cilj efikasnije regulacije vlasništva u medijima, te veza između vlasnika, odnosno upravljačkih strukture sa jedne i uredništava sa druge strane, jeste da se unaprijedi nezavisnost medija i omogući im se profesionalno izvještavanje”, ističe se u analizi.
Evropski Acquis, kako se dodaje, ne sadrži odredbe koje se tiču ograničavanja medijskog vlasništva, već je zemljama članicama ostavljeno da same urede da li će i u kojoj mjeri ograničiti strano vlasništvo nad medijskim kompanijama.
“Zbog toga se i vrste ograničenja razlikuju od zemlje do zemlje. Dok je u nekima zabranjeno vlasništvo u bilo kojem tipu medija iznad određenog procenta, druge zemlje su se odlučile da ograniče vlasništvo u samo određenim medijskim formatima ili vrstama medijskih usluga koje se pružaju, a kod nekih zemalja ograničenja su kombinovana”, naveli su iz CDT-a.
Neki od ključnih argumenata, kako dalje se navodi, koji se koriste u prilog tezi da je potrebno ograničiti strano vlasništvo nad domaćim medijima često su “potreba očuvanja nacionalnog karaktera ili zajednica unutar određene države i da se osigura da vlasnici medija nemaju interese koji su suprotni interesima zemlje u kojoj pružaju medijske usluge”.
“Sa druge strane, argumenti protiv ovog rješenja najčešće su vezani za slobodu preduzetništva, odnosno slobodnog protoka kapitala ali i činjenica da svaka zemlja ima slobodu da uredi pravni okvir unutar kojeg mediji funkcionišu, pa je samim tim pitanje ko je vlasnik nekog medija bespredmetno. Takođe, postoji opravdana zabrinutost da bi ograničavanje stranog vlasništva u medijima u zemljama nedovoljno razvijene demokratije moglo voditi ka sužavanju slobode izražavanja i cenzuri”, pojašnjava se.
Objavljivanjem ove publikacije u CDT-u žele pokrenuti dijalog i razmjenu mišljenja koji bi doveli do definisanja modela za uređenje medijskog vlasništva koji bi bio najbolji za Crnu Goru.
“Izradu publikacije je finansirala Ambasada SAD u Podgorici. Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji su ovdje izneseni su stav CDT-a i autora i ne odražavaju nužno stav Stejt dipartmenta/Vlade SAD”, poručuju iz CDT-a.