Bugajski: U strahu od gubitka vlasti, Vučić bi mogao da izazove sukobe u širem regionu

Politika Bajdenove administracije prema Balkanu potire mnogo od onoga što je prije više od 20 godina uspio da postigne tadašnji senator Džo Bajden. Uz snažnu podršku demokrata i republikanaca, SAD i NATO su tokom 1990-ih okončali jugoslovenske ratove oštrom diplomatijom i direktnom intervencijom, ocjenjuje u najnovijoj analizi Januš Bugajski, viši saradnik u Džejmstaun fondacije u Vašingtonu.

Sjedinjene Države su, podsjeća, takođe priznale sve države proizašle iz raspale jugoslovenske federacije i pobrinuo se da nijedna nacija ne dominira nad drugima.

Dvije decenije kasnije, smirivanje autokratskog režima u Srbiji, podriva temelje bezbjednosti Zapadnog Balkana i prijeti da gurne region ka novim oružanim sukobima, naglašava Bugajski.

Pusti snovi i preuranjene izjave o uspjehu – i Vašingtona i Brisela – poslužile su jačanju autokratskih i etnonacionalističkih snaga u regionu.

Administracija Donalda Trampa je zabilježila neke opipljive uspjehe uvođenjem Crne Gore i Sjeverne Makedonije u NATO i omogućavanjem trajnog sporazuma između Makedonije i Grčke.

Ipak, nije uspjela postići međusobno međudržavno priznanje Srbije i Kosova, niti da osigura teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.

Poigravali su se takođe i sa idejom podjele država po etničkim linijama – receptom za raspirivanje regionalnog požara.

Bugajski ističe i da se politika EU na Balkanu takođe pokazala neadekvatnom navodeći da nisu uspjeli da osiguraju članstvo nijednoj državi od ulaska Hrvatske prije deset godina, a stalno dodavanje novih uslova, ohrabrilo je radikalne elemente i izazvalo razočarenje građana.

Pokušaji Brisela da „normalizuje“ odnose Srbije i Kosova pretvorili su se u parodiju, sa pregovorima koji uporno ne uspijevaju da se pozabave suštinskim problemom.

Zablude o napretku ne mogu sakriti nesposobnost da se Srbija ubijedi da prizna Kosovo – čak ni de facto, ako ne i de jure.

A bez takve međudržavne „normalizacije“, etničke podjele će i dalje biti podsticane. Osim toga, pet država EU još uvijek ne priznaje nezavisnost Kosova i time doprinose problemima.

Regionalnu nesigurnost prvenstveno generše režim u Beogradu, naglašava Bugajski, dodajući da Srbija nastoji da podijeli Kosovo i Bosnu i dominira Crnom Gorom.

Autokratski predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić umiruje Vašington upuštajući se u besmislene razgovore sa Prištinom i tvrdi da traži „ravnotežu“ između Zapada, Rusije i Kine.

Istovremeno, on održava savezništvo sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i dozvoljava Srbiji da bude kapija za rusku subverziju Balkana.

Kada je riječ o aktuelnim masovnim demonstracijama u Beogradu protiv nasilja, po mišljenju Bugajskog, one ukazuju na to da je Srbija možda na ivici demokratske revolucije koja će zamijeniti korumpirani, autokratski režim.

U strahu od gubitka vlasti, Vučić bi, ukazuje, mogao da izazove sukobe u širem regionu, kako bi skrenuo pažnju sa rastućih domaćih pritisaka.

Nedavni napadi organizovanih bandi na kosovsku policiju i trupe NATO-a na sjeveru Kosova mogli bi da nagovijeste veća previranja koja bi proizveo Beograd, ako se odgovor Vašingtona na takve provokacije bude tumačio kao slab.