Bio jednom jedan Dan republike

Evo, neka dignu ruku oni koji ne bi voljeli da u ovo novembarsko vrijeme bude jedno fino i pošteno praznovanje? Znate već, par neradnih dana idealno sastavljenih sa subotom i nedjeljom?

E pa, nešto vjerujem, slabo da bi bilo takvih…

Najgore od svega je što smo već imali jedan takav praznik, ali tada je slabo ko digao ruku da on opstane. Baš kao i što je slabo koga zanimalo sve to što je taj praznik podrazumjevao.

Tada, većina je poželjela neke nove praznike i svoj identitet potražila u nacionalnim dvorištima. Sloboda kretanja takvih identiteta je, naravno, zaglavila na teritorijama jednog osrednjeg dvorišta, inače sasvim adekvatnog prostora za takvu osrednjost. Uopšte, biće da je tada osrednjost i puštena s lanca. I do dana današnjeg je niko nije urazumio niti vezao.

Evropa je samo naučila tu lekciju i sve prepisala. Čak, skoro da ništa nisu zaboravili, prisvajajući ideju i odrađujući korekcije.

Ovo, posebno je značajno za medije. Jer suština ovog posla je činjenično svjedočenje, uz kratkoću i jasnoću u prezentaciji. Krotkoća se nigdje ne spominje.  Mada, bar kako politički subjekti znaju da se ljute, a onda i uskraćuju ili određuju mogućnost dobijanja informacija, novinarska krotkost se nameće kao poželjna stvar. Samo što se onda zove saradnja.

Ipak, kako je šteta već počinjena, a razmjere katastrofe je poprimila baš od ukidanja onog praznika koji bi nam sada itekako dobro došao, nema ništa od saradnje. To povjerenje je prokockano. A pošto nakon svih pokušaja i svih novih mandata nijedno povjerenje nije stečeno, nemamo šta da pričamo.

Plus, sva nebulozna bivstvovanja pretendenata na prijesto, koja nas o crnome jadu zabavljaju, onako smiješno kalkulativna i dekadentna, kakva već jesu.

Zato, sada je prilično teško objasniti da nekadašnji jugoslovenski praznik Dan Republike, proslavljan 29. novembra, nije predstavljao samo nekoliko idealnih neradnih dana potkraj mjeseca niti jedinstvenu masovnu egzekuciju svinjskog življa koja je obilježila mnoge mesarske karijere, te tako puneći sušare ostala neizbrisiva u sjećanju. Jer, nije sve to bilo samo zbog zadnjeg dijela leđa, inače očigledno vodećeg ovovremenskog ideala.

Bilo je tu i vatre. Mnogo ljudi je stajalo oko te topline i tog svjetla.

A onda se prikazalo mnogo više onih koji su se tome samo podsmijavali.

Pa, što se sad ne smiješ, rode?

Ž.Vukmirović