Bajdenova kratkovida politika na Zapadnom Balkanu

“Bajdenova kratkovidna politika na Zapadnom Balkanu”, naziv je članka objavljenog u američkom časopisu ”The National Interest”, čiji su autori predsjednica Savjetodavnog vijeća za BiH (ACBH) iz Vašingtona Ajla Delkić i potpredsjednik Američko-evropske alijanse Reuf Bajrović.

U nastavku možete pročitati kompletan tekst.

Nakon ruske invazije na Ukrajinu, mnogi su očekivali da će se sprovodioci Putinovih politika na Zapadnom Balkanu suočiti s teškim vremenima, no čini se da se događa suprotno.

Umjesto da kazni dugogodišnje saveznike Kremlja, Bajdenova administracija odlučila je umiriti te aktere kako bi oslabila odnose između Rusije i njenih pristalica. Ova nagla promjena u politici SAD-a najbolje se može vidjeti u zemljama kao što su Kosovo, Crna Gora i Bosna, i predstavlja opasan presedan jer pomaže u olakšavanju uslova za sljedeći sukob na Balkanu.

Kosovo i Crna Gora decenijama su bili nepokolebljivi saveznici SAD-a, no obje zemlje suočavaju se s pritiskom Vašingtona da učine ustupke Srbiji, najproruskijoj zemlji u Evropi. Kosovo je izloženo javnom pritisku američkog State Departmenta da promijeni svoj ustav kako bi na sjeveru svoje teritorije stvorilo paradržavnu strukturu kojom upravljaju Srbi, upadljivog naziva Zajednica srpskih opština. Ustavni sud Kosova već je 2019. presudio da takva struktura nije dopustiva, ali američki zvaničnici uporno traže da Albin Kurti, kosovski premijer, uvede takve promjene kako bi umirio Srbe.

Crna Gora prošle godine potpisala je takozvani “Temeljni ugovor” sa Srpskom pravoslavnom crkvom, čime je ona dobila značajnu moć u odnosu na druge vjerske zajednice. Kontroverzni sporazum našao se pod lupom brojnih prozapadnih političkih stranaka, aktivista za ljudska prava, kao i predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Njihova glavna zabrinutost ne počiva samo na nedostatku transparentnosti oko sporazuma, već i na tome što se koristi kao sredstvo unutar Crne Gore za podsticanje bližih veza s Rusijom i Srbijom. Dok je EU usvojila rezoluciju u kojoj se ističe zabrinutost da Pravoslavna crkva promoviše Rusiju u zemljama kao što su Crna Gora, Srbija i Bosna, Sjedinjene Države su bile izrazito odsutne u vezi s tom temom.

U Bosni, proamerički saveznici bili su iznenađeni prošlog oktobra kada su SAD podržale kontroverzne izmjene Izbornog zakona koje je nametnuo visoki predstavnik Kristijan Šmit. U alarmirajućem potezu, Šmit je promijenio Izborni zakon u zemlji nekoliko minuta nakon zatvaranja birališta. Nametnuti zakon naišao je na pohvale Vlade RH jer pogoduje političkoj stranci HDZ. Hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman tvitovao je da je hrvatska Vlada zadovoljna ishodom te da su njihovi napori i argumenti prepoznati. Ovo otvoreno priznanje miješanja u unutrašnje stvari BiH pokazalo je da su Sjedinjene Države i EU poklekle pred zahtjevima Hrvatske i HDZ-a na štetu bosanske demokratije. Kao rezultat toga, neke od ključnih pozicija u novoformiranoj vladi zemlje zauzimaju političari koji su trenutno pod sankcijama Sjedinjenih Država, poput zamjenika predsjedavajućeg Zastupničkog doma Marinka Čavare.

Uprkos svim naporima Bajdenove administracije da privuče proputinovske pristalice izvan Kremlja, posljednjih nekoliko mjeseci pokazalo se da promjena politike nije bila učinkovita. Na primjer, 9. januara Milorad Dodik, predsjednik manjeg bosanskohercegovačkog entiteta poznatog kao Republika srpska (Rs), još jednom je prekršio zakon proslavom nezakonitog praznika. Dodikova vojna parada izazvala je strah i nasilje jer je još jednom pozvao na otcjepljenje Rs-a od Bosne. U nastavku je odlikovao Vladimira Putina Ordenom časti, u nadi da RS može dodatno ojačati saradnju s Rusijom. I dok su Sjedinjene Države uvele sankcije Dodiku i angažovane u antikorupcijskim naporima u mjestima poput Bosne, takve inicijative ili pritisak ne mogu se vidjeti u Srbiji ili Hrvatskoj.

Godinu dana nakon ruskog napada na Ukrajinu, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić još se nije pridružio Zapadu u sankcionisanju Rusije, već se umjesto toga prešutno udružio s Putinom. Krajem prošle godine ponovo je podstakao napetosti u regiji postavljanjem srpskih trupa na granicu sa susjednim Kosovom, pogoršavajući ionako napetu situaciju. U posljednjih nekoliko godina, Vučić se jako potrudio militarizovati Srbiju povećanjem izdataka za odbranu za 70 posto i kupovinom najsavremenije ofanzivne vojne opreme i od Rusije i od Kine.

No, proputinovska podrška na Balkanu ne završava s Dodikom i Vučićem, već se može vidjeti i u Hrvatskoj. Zorana Milanovića, aktuelnog predsjednika Hrvatske, Kijev je nedavno osudio zbog dovođenja u pitanje teritorijalne cjelovitosti Ukrajine. Nadalje je rekao da Ukrajini nije mjesto u NATO-u i protivi se što joj Zagreb šalje vojnu pomoć. Nadalje, izazvao je dodatni bijes kada je javno negirao genocid u Srebrenici i ustvrdio da je Kosovo nasilno oduzeto Srbiji.

Odluka Bajdenove administracije da umiri proputinovske aktere kako bi pokušala izazvati neslaganje između Kremlja i njegovih opunomoćenika na Zapadnom Balkanu je opasna i kratkovidna politika. Prvo, šalje pogrešnu poruku svijetu i signalizuje da se čini da Sjedinjene Države ne zastupaju svoja načela ili svoje dugogodišnje saveznike. Drugo, nagrađivanjem i osnaživanjem pro-Putinovih aktera, SAD se može smatrati izdajnikom ne samo svojih saveznika, već i zapadnih normi koje su pomogle naporima za demokratizaciju u tom dijelu svijeta u posljednje tri decenije.

Vlade i akteri koje vode moćnici nemaju interesa prihvatiti demokratske vrijednosti. Nagrađivanje takvih glumaca nije ukorijenjeno u američkoj tradiciji promovisanja demokratije u inostranstvu. Nekadašnji senator Džo Bajden često je ponavljao ovo mišljenje kada je tjerao Klintonovu administraciju da se suprotstavi agresiji Srbije protiv njenih manjih susjeda. U 1990-ima, iredentistička politika Srbije kulminirala je genocidom nad muslimanskim stanovništvom u Bosni i etničkim čišćenjem nesrpskog stanovništva na Kosovu. Međutim, predsjednik Bajden odlučio je pružiti podršku srbijanskom predsjedniku, koji je bio visokorangirani vladin zvaničnik u Miloševićevom režimu.

Kolateralna šteta trenutne politike Sjedinjenih Država prema Zapadnom Balkanu samo će djelovati na nagrizanje decenija povjerenja i prijateljstva između Sjedinjenih Država i prozapadnih ljudi u regiji. Nadalje, važno je napomenuti da su se male nacije Zapadnog Balkana decenijama oslanjale na sigurnosni kišobran Sjedinjenih Država i NATO-a, međutim, ako se ne budu mogle osloniti na tu sigurnost, neće imati drugog izbora nego potražiti nove saveznike na istoku i razviti vlastite odbrambene sposobnosti. To može dovesti do nestabilnosti i daljnjih napetosti u regiji.

Bajdenova administracija treba ponovo proučiti lekcije iz prošlosti i promisliti o sadašnjoj politici SAD-a prema Zapadnom Balkanu. Ako nas je historija nečemu naučila, to je da Sjedinjene Države ne bi trebale napustiti svoja načela zbog privremene prednosti. Ako SAD nastoje osvojiti srca i umove ljudi na Balkanu, trebale bi održavati načelnu, dosljednu i pouzdanu politiku koja ne nagrađuje one koji žele potkopati temeljne zapadne demokratske vrijednosti. Administracija predsjednika Bajdena trebala bi poslušati savjet (senatora) Bajdena o Zapadnom Balkanu.