za aktuelno.me
piše Željko Vukmirović
Bilo ih je raznih.
Od ruskog državnog Fonda Gorčakov za kojeg se može reći da je pod kontrolom ruskog ministra inostranih poslova Sergeja Lavrova, pa preko Instituta za strateške studije na čelu sa Leonidom Rešetnjikovim, sve do Balkanskog centra za međunarodnu saradnju čiji je direktor Viktor Kolbanovski, kao funkcioner Putinove „Jedinstvene Rusije“.
I svako od njih je imao svoj trenutak u novijoj istoriji pokušaja destabilizacije Crne Gore.
Mada, matrica je bila ista, bili su isti i šlagvorti, razlikovao se samo vremenski raspored i učestalost angažmana. A svaki od navedenih „fondova“ „instituta“ ili „centara za međunarodnu saradnju“ imali su svoje projekte i svoju finansijersku ulogu.
U svakom slučaju, sve je to brzo postalo provaljeno i dosadno.
Pa, iako se ruski ministar Lavrov može smatrati apsolutnim autoritetom u svijetu diplomatije, njegovo posljednje spočitavanje o tome kako će Crna Gora morati da kupuje oružje od SAD, prije podsjeća na provalu očaja menadžera koji nije uspio prodati svoj proizvod, nego na neki smisleni i odmjereni diplomatski prigovor.
No, i to je bilo dovoljno da se razigraju ovdašnja opoziciona trčkarala kojima je po staroj izreci „bliža gunjina no runjina“. I da još jednom povjeruju kako su negdje i nekom važni.
A to je, priznaćete, stvarno provaljeno i dosadno.