Književni program „Grada teatra“,otpočeo je predstavljanjem monografskog izdanja Glas vrline- Igor Vuk Torbica na festivalu „Grad teatar“.
“Direktan povod za ovaj poduhvat Grada teatra jeste tragičan, i dalje bolan i dalje zbunjujuć. Njime svakako nećemo nadomjestiti sve ono bez čega smo ostali odlaskom reditelja Igora Vuka Torbice. Međutim ipak smo se odlučili da pripremom ovog izdanja proslavimo život i rad jednog od najtalentovanijih reditelja današnjice”, kazala je urednica izdanja Svetlana Ivanović.
Monografsko izdanje sabira tekstove perioda između 2015 i 2020 godine, perioda u kojem je festival sarađivao sa Igorom. Tekstovi su objavljivani u domaćim i regionalnim medijima i nastajali su kao odjeci te saradnje. Najveći broj tekstova nastao je povodom Igorovog rada na “Krvavim svadbama” predstavi koju je 2018 godine Grad teatar producirao sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada.
Ivanović ističe da monografija nije samo puka hronika festivalskih dešavanja u vezi sa Igorovim radom.
“Ispostavilo se da se izdanje može čitati i kao ozbiljno svjedočanstvo jednog vremena, kao dio istorije festivala Grad teatar i pozorišta Crne Gore ali i kao priča o jednoj jedinstvenoj pozorišnoj poetici i viziji”.
Katarina Pejović dramaturškinja, rediteljka i multimedijalna umjetnica govoreći o radu Igora Vuka Torbice na festivalu u Budvi istakla je da raditi ambijentalne predstave poput Krvavih svadbi nije nimalo jednostavno.
“Nikada nisam radila sa nekim ko je imao tako renesansni pristup pozorištu kao što je to imao Igor. Rijetko kad sam srela nekog ko tako kao on poznaje film, muziku, književnost, pozorište… To svakao nije bilo skladno sa njegovim godinama već jedan fenomem koji su svi primjećivali“.
Za Igora je kaže Pejović, uvijek važna bila igra a svaka predstava putovanje u kojem se do krajnjeg cilja dolazi kroz sam rad.
“Igorove predstave proizvodile su tu neku vrstu uzbuđenosti i uznemirenosti da se ne može izaći iz pozorišta i u roku od dvije sekunde početi pričati o nečem drugom, što je slučaj sa brojnim drugim predstavama, i ti je ono što ga je izdvajalo”, ističe Pejović.
Janko Ljumović profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju kazao je da je Igor Vuk Torbica savremenik pozorišta i svjedok vremena u kojem je stvarao. Autor koji je čvrsto zastupao svoje rediteljske ideje i čitao dramsku klasiku magičnim scenskim jezikom suprostavljajući se mejnstrimu svake vrste.
„Rijetke su pozorišne knjige koje su posvećene jednoj predstavi. Možda zbog toga što čekamo da prođe neko vrijeme, možda što pozorište za razliku od svih drugih umjetnosti živi kroz sjećanja i što je zahtjevno rekonstruisati predstavu neuhvatljivu i neponovljivu u budućnosti“.
Lorkine Krvave svadbe u režiji Vuka Torbice još žive i dok žive dobile su svoju knjigu, naglašava Ljumović i dodaje da knjiga svjedoči koliko je važna veza između reditelja i producenta a ništa manje i ansambla i publike.
„Knjiga je svjedočanstvo uspostavljene saradničke veze koju odlikuje i vrlina pamćenja, a pamćenje je umijeće koje je važno učiniti dostupnim baš kako to svjedoči i monografija Glas vrline“.
Monografija je kaže Ljumović, važan artefakt čiji cilj nije da dokumentuje jedno iskustvo već da se jedno pozorišno iskustvo čitaocima ponudi kao priča prijateljstva ili vodič za pozorišno stvaralaštvo posebno važno za mlade umjetnike.
„Monografija na najbolji način sabira raznovrsnu građu i izvore kojima rekonstruišemo život pozorišne predstave, odnosno znanja o pozorištu. Ona daje uvid u poetiku Igora Vuka Torbice, svjedoči o izuzetnoj moći njegovog znanja i načina kako je u svojim poetičkim tekstovima promišljao savremeno pozorište“.
“Monografija sabira jedno iskustvo i kao svaka dobra knjiga pruža zadovoljstvo čitanja pozorišta koje stvaraju nemirni duhovi poput Igora Vuka Torbice, zaključuje Ljumović.