U javnost je isplivala optužba da portal recenzija, kritika i ocjena filmova “Rotten Tomatoes” prima novac kao mito od srane PR službi, zarad boljih ocjena filmova.
U detaljnom izvještaju i priči sa portala Vulture, otkrivena je šema PR službe Bunker 15, odnosno o plaćenim recenzijama za dramu „Ofelija“, rediteljke Dejzi Ridli iz 2018. Nakon što su pristigle prve recenzije, što je rezultiralo razočaravajućim rejtingom od 46% na Rotten Tomatoes (film se smatra „trulim“ ako je ispod ocjene od 60%), Vulture izvještava da je Bunker 15 počeo da plaća određenim kritičarima da objavljuju pozitivne kritike za 50 dolara po komadu, u suštini pokušavajući da manipuliše sistemom. Firma je takođe lobirala kod jednog kritičara da promijeni svoju negativnu recenziju u pozitivnu, prenosi Danas.
Kako se ispostavilo, šema je funkcionisala i novac je uslijedio: „Ofelija“ je skočila na 62% rejtinga, postigavši tu željenu „svježu” etiketu, a sljedećeg mjeseca, IFC Films je objavio da je kupio film za distribuciju.
Bunker 15 je, sa svoje strane, negirao optužbe, a osnivač Daniel Harlov rekao je Vultureu:
„Imamo hiljade pisaca na našoj listi za distribuciju. Mala šačica je postavila poseban sistem gdje filmski stvaraoci mogu sponzorisati ili platiti da bi pregledali film“.
@moviesaretherapy Rotten Tomatoes is taking money for movie reviews. #fyp #foryou #movies ♬ original sound – Kit Lazer
Razumljivo, mnogi su na izvještaj reagovali sa mješavinom nevjerice i tuge zbog toga kako je to moglo da se desi.
Kako Vulture izvještaj primjećuje, Rotten Tomatoes je postao nevjerovatno uticajan, kako u holivudskom poslovanju, tako i iz perspektive potrošača. Kada je riječ o prvom, primjer filma Ofelija je prikladan. Kada filmovi debituju na festivalima poput Sandensa, kao što je „Ofelija“ uradila, kompanije prate njihov prijem kako bi procijenile da li bi trebalo da kupe te filmove za distribuciju. Bez obzira da li daju prednost komercijalnoj privlačnosti ili potencijalnoj slavi nagrada, to kako kritičari i drugi gledaoci reaguju na te početne projekcije nije bez značaja.
A što se tiče potrošača, to je malo očiglednije. Za neke, rezultat „Rotten Tomatoesa“ može donijeti ili pokvariti odluku da odu u bioskope ili plate iznajmljivanje. Iako „svjež“ ili „pokvaren“ rezultat nije sve, mnogi gledaju na procenat da bi stekli brzu ideju o tome kako treba da potroše svoj novac.
S obzirom da je ovaj navedeni film manje poznat, ali i upao u novinarsku zamku i u centar pažnje, postavlja se pitanje koliko ovakvih situacija je prošlo neopaženo, sa ko zna kakvim „festivalskim“ i „autorskim“ filmovima koji su vedrili i oblačili godinama unazad sa ocjenama, da kad bi konačno stigli pred publiku, dobijali su u najbolju ruku prosječne reakcije.
Mnogi autori i reditelji današanjice su veliki protivnici Rotten tomatoes agregata ocjena, ali ne smatraju da je to glavni problem u današnjem svijetu filma. Pol Šreder je bio u svojim skorašnjim izjavama bio najglasniji u ovom problemu:
„Studiji nisu izmislile Rotten Tomatoes, i većina njih to i ne voli. Ali sistem je pokvaren. Publika je gluplja. Normalni ljudi ne prolaze kroz recenzije kao nekada. Rotten Tomatoes je nešto što studiji mogu da namjeste i sa čime se igraju. I tako i rade.”