Pisanje rukom klevetali su još u Sokratovo doba. Grčki filozof smatrao je da zapisivanje riječi na papir uništava pamćenje. Više je volio besjede. Ali pisanje rukom nadživjelo je Grke i iako se o vrijednosti ove veštine žustro polemiše, dovoljno je važno da su ljudi naučili robote kako da to rade umjesto njih.
Djevojčica u Kini nije želela da uradi domaći zadatak; trebalo je da prepiše nekoliko hiljada kineskih slova, pa je kupila robota da to obavi umjesto nje. Đake u Kini preslišavaju slova i nerijetko se od njih traži da književne tekstove zapisuju iz sjećanja.
Majka je bila iznenađena brzinom kojom je djevojčica završila domaći. Kada je čistila sobu, pronašla je mašinu i razbila je.
Međutim, nijesu se svi uzrujali zbog ovih vijesti. Na popularnoj kineskoj društvenoj mreži Weibo jedan korisnik je napisao: “Nekada smo mislili da smo pravi prevaranti kada vežemo dvije olovke.”
U Americi je u toku rasprava o korisnosti pisanja rukom.
“Iako su tastature i ekrani u potpunosti zamijenili olovku i papir u školama, branioci kurziva lobiraju da se u čitavoj zemlji ponovo uspostavi stara pedagoška škola pisanja rukom i iniciraju raspravu o američkim vrijednostima i identitetu”, napisala je Njujork tajmsu Emili S. Rub.
Neki neurolozi i psiholozi smatraju da pisanje rukom pozitivno utiče na naše pamćenje (Sokrate, izvini), ali i na razvijanje motorike, mozga i razumijevanja. Drugi tvrde da postoje prioritetnije stvari.
Noel Mejps, učiteljica iz Njujorka, smatra da promovisanje kurziva nije pametno iskorišćeno vrijeme, kojeg učitelji za rad sa djecom ionako nemaju mnogo.
“Ja sam milenijalka, a rukopis je stvar bebibumera”, kaže ona. “Dodajte vještinu kucanja, antirasističku pedagogiju, aktivizam, digitalnu pismenost. Postoji toliko drugih stvari.”
Čak su i neki novinari zaboravili na papir i olovku, a neki i na tastaturu. Farhad Mandžu, kolumnista Njujork tajmsa, kada skicira tekst izbjegava i tipkanje.
“Umjesto da pišem, govorim”, napisao je u skorašnjoj kolumni.
Mandžu koristi bežične slušalice za bilježenje sokratovskih besjeda u iPhone. Snimak zatim aplouduje na onlajn aplikaciju koja transkribuje njegove riječi, a tek ih onda uređuje na tradicionalni način. On ističe da je ovaj proces revolucionizovao njegov način rada.
“Sada mogu da pišem na ulici poput fotografa koji bilježi slike – napolju, kad god imam inspiraciju”, naveo je Mandžu. “Većina mojih novijih kolumni, uključujući i dobar dio ove, bile su napisane na ovaj način: prvo ustima umjesto prstima.”
Za druge novinare izbjegavanje pisanja rukom je neophodno zbog nečitkog rukopisa.
“Iskreno, imam užasan rukopis, da ne govorim koliko je teško dešifrovati ga”, kaže Izabela Kvaj, dopisnica Njujork tajmsa iz Australije.
Ona zato bilješke unosi u svoj iPhone, zbog čega je jedan sagovornik jednom “odlijepio” i pitao je kako uspijeva da to radi i istovremeno održi kontakt očima.
“Uznemirujuće vješti prsti milenijalca”, odgovorila je.