U okviru bARS segmenta manifestacije „Barski ljetopis“ priređena je još jedna noć za pamćenje – pred oko stotinjak posjetilaca otvorena je izložba pod nazivom „Svijet Osmanovih bicikala šarenih osamdesetih“ u Umjetničkoj galeriji „Velimir A. Leković“.
Srž ove do sada neviđene postavke su neobična bicikla, koja je još početkom osamdesetih, kao trinaestogodišnjak izumio i izrađivao Osman Đokić, danas uspješni barski privrednik. Preživjela su sve ovo vrijeme na njegovom tavanu i u voznom su stanju, u šta su se konkretno sinoć uvjerili i najmlađi posjetioci izložbe čiji su autori dr Milun Lutovac i Željko Milović. Ona sadrži i fotografije Barana na biciklima, od 1938. do danas, predzemljotresne snimke Topolice, kao i instalacije napravljene od djelova starih dvotočkaša.
Milović, selektor bARS-a, uveo je posjetioce u priču o biciklima i „šarenoj dekadi osamdesetih koja je oplemenila Bar i cijelu Jugoslaviju“.
„Poslije zemljotresa 1979. godine krenulo se ispočetka. Grad i prigradska naselja su počeli da se grade, a da bi mlađi ljudi iz Ronkule, Zubaca, Šušanja, Starog Bara došli do plaže i u diskoteke, u hotele i na korzo, najčešće su morali da imaju biciklo. U to vrijeme, ono je bilo ne samo prevozno sredstvo, nego i način života. Sredinom osamdesetih su počele da se organizuju i zanimljive viteške igre uz korišćenje bicikala u parku Dvorca kralja Nikole. Uslijedili su i skokovi biciklima u more sa marinskih gatova. Bicikli su bili sastavni dio funkcionisanja mladih, a Đokić je, po uzoru na članak u čuvenom časopisu „ITD“, iz inata napravio svoje prvo biciklo želeći da dokaže da to umije kao i oni, ali i da bude drugačiji od ostalih. A takvih ’drugačijih’ je bilo u Baru, koji je osamdesetih po mnogo čemu bio specifikum Crne Gore. Svi koji smo tada stasavali sa najvećim uživanjem se sjećamo tog vremena i ne bismo dali ni minut naših osamdesetih za sve ono nakon devedesetih“, istakao je Milović.
“Kada je čovjek htio da podražava hod, izmislio je točak koji ne liči na nogu. Možda se baš u tom i takvom preoblikovanju stvarnosti krije tajna inovacija i umjetnosti“, kazao je dr Milun Lutovac, dodajući da smo „svjedočili jednoj, naizgled, jednostavnoj postavci, međutim, točak ne bi bio točak kao i sve što se okreće da ne liči na vrijeme koje niko nikada do kraja nije odgonetnuo.
“Pedale vremena se jednako okreću, bili u sjedlu ili ne. Upravo zato, postavku poput ove bi trebalo tumačiti s ne malom dozom i respekta i opreza. Ona u sebi krije tajnu ne samo jednog vremena. Njenim pažljivim iščitavanjem, kroz igru emocija i sjećanja, uranjamo u dane kada je svijetom vladao Bog malih stvari. Postavka ’Svijet Osmanovih bicikala šarenih osamdesetih’, svojevrstan je omaž brzini življenja koja, koliko daje, toliko i oduzima savremenom čovjeku. Zato ovu neobičnu postavku ne treba doživljavati kao puko zanatsko umijeće jednog zanesenjaka pod Rumijom, već kao zagonetno tumačenje vožnje kroz vrijeme. Možda, ko to zna, autor ove postavke i tvorac neobičnih modela na dva (tri, četiri) točka, koje večeras predstavljamo žele da nas podsjete na neke sporije i duže dane“, zaključio je Lutovac.
Konstruktor specifičnih bicikala Osman Đokić ispričao je da je, kao jedinac u porodici, morao pronaći zanimaciju za igru. I pored toga što je imao trkačko biciklo, želio je da napravi nešto svoje, da to bude njegovih ruku djelo.
„Uz pomoć mašte i očevog alata iz radionice, nastala su bicikla koja sam napravio u periodu od svoje trinaeste do petnaeste godine. Sve ovo vrijeme provela su na tavanu moje kuće, a sada su, na moje veliko iznenađenje, izložena u Galeriji. Iskren da budem, toliko sam bio iznenađen zanimanjem selektora bARSa, a sada i svih ostalih, za rad jednog dječaka, da sam razmišljao kako da noćas ne dođem na otvaranje no se nađem, uz neki izgovor, na putu za Podgoricu. Ja sam kao dijete bio zaista dovitljiv, mnogo sam maštao, a mašta djetetu daje pogled koji nekad doseže do neba i čini mu se da bi mogao dotaći zvijezde, samo kad bi ga pustili roditelji. Kao otac sedmoro djece, danas ih učim da misle, da vjeruju u sebe, da i slomljeno mogu popraviti, iskrivljeno ispraviti, jedino točak izgubljenog vremena ne mogu vratiti. Puštam ih da dotaknu to ’svoje nebo’“, istakao je Đokić.
Izložba na spratu Galerije „Velimir A. Leković“ otvorena je do kraja „Barskog ljetopisa“ 26. avgusta.